|
"Čovjek
je mašina. Sva njegova djela, radnje, riječi, misli, osjećanja,
ubjeđenja, mišljenja i navike, rezultat su vanjskih uticaja,
vanjskih impresija. Iz samog sebe čovjek ne može proizvesti
nijednu misao, nijednu radnju. Sve što on kaže, radi, misli,
osjeća – sve se to desi. Čovjek ništa ne može otkriti, ništa
istražiti. Sve se to dešava.
"Da bi se utvrdila ta činjenica o sebi,
da bi se to razumjelo, da bi se uvjerilo u njenu istinu, to
podrazumijeva oslobađanje od hiljadu “istina” o čovjeku, o njemu
kao nekome kreativnom biću ili nekome ko je u stanju svjesno da
organizuje svoj vlastiti život. Tu nema ništa takvo. Sve se
dešava – narodni pokreti, ratovi, revolucije, promjene u vladi,
sve to se to dešava. A dešava se na potpuno isti način kao što
se sve dešava u životu individualnog čovjeka. Čovjek se rodi,
živi, gradi kuće, piše knjige, ne zato što on to hoće, nego zato
što se to tako desi. Sve se dešava. Čovjek ne voli, ne mrzi, ne
želi – sve to se dešava.
"Ali niko vam nikada neće povjerovati
ako mu kažete da on ne može ništa da uradi. To je
najuvredljivija i najneprijatnija stvar koju možete reći
ljudima. Ona je posebno neprijatna i uvredljiva zato što je to
istina, a niko ne želi da zna istinu. (…)
"Čovjek mora da nauči da govori istinu.
To vam se takodje čini čudno. Vi ne shvatate to da čovjek mora
da uči da govori istinu. Vama se čini da je sasvim dovoljno da
se to poželi ili da se to odluči. I mogu vam reći da ljudi
uglavnom rijetko namjerno govore laži. U većini slučajeva oni
misle da govore istinu. Međutim, oni ipak cijelo vrijeme lažu, i
onda kad žele da lažu, a i kad žele da govore istinu. Oni lažu
cijelo vrijeme, i sebi i drugima.
Odatle, niko nikada ne razumije ni sebe,
niti bilo koga drugog.
Razmislite—da li bi bilo toliko
nesklada, toliko duboko pogrešnog razumijevanja, i takve mržnje
prema stavovima i mišljenjima drugih, kad bi ljudi bili u stanju
da razumiju jedan drugog?
Ali oni ne mogu razumjeti, zato što ne
mogu prestati da lažu. Govoriti istinu je najteža stvar na
svijetu; a čovjek mora mnogo učiti tokom jednog dužeg vremenskog
perioda da bi bio u stanju da govori istinu. Sama želja nije
dovoljna. Da bi govorio istinu, čovjek bi morao znati šta je
istina a šta je laž, i to prvenstveno u njemu samom, a to niko
ne želi da zna."
***
"Postoje dvije linije po kojima se
odvija čovjekov razvoj, linija znanja i linija bića. Kod
pravilne evolucije, linija znanja i linija bića razvijaju se
simultano, paralelno u odnosu jedna na drugu, i pomažući jedna
drugoj. Međutim, ako linija znanja odmakne previše daleko od
linije bića, ili linija bića odmakne daleko ispred linije
znanja, onda dolazi do pogrešnog razvoja čovjeka i prije ili
kasnije, mora doći do zastoja.[...]
"Ako znanje previše odmakne ispred bića,
ono postaje teoretsko i apstraktno i neprimjenljivo na život,
ili u stvari štetno, jer umjesto da služi životu i pomaže
ljudima da se lakše bore s teškoćama s kojima se susreću, ono
počinje da komplikuje čovjekov život, unoseći u njega nove
poteškoće, nove nevolje i stradanja kojih nije prije bilo.
"Razlog za to je taj što to znanje koje
nije u skladu s bićem ne može biti dovoljno veliko ili dovoljno
prikladno čovjekovim stvarnim potrebama . Ono će uvijek biti
znanje o jednoj stvari zajedno sa ignorantnošću u vezi druge
stvari; znanje o jednom detalju bez znanja o cjelini; znanje o
formi bez znanja o suštini.
"Takvo prevladavanje znanja u odnosu na
biće može se primjetiti u današnjoj kulturi. Pojam vrijednosti i
značaja razvojnog nivoa bića, potpuno je zaboravljen. A
zaboravljeno je i to da se nivo znanja određuje nivoom bića. U
stvari, na jednom određenom nivou bića, mogućnosti znanja su
ograničene i konačne. U okviru granica datog bića kvalitet
znanja se ne može promijeniti a akumulacija informacija jedne te
iste prirode, unutar već zadanih granica, nije moguća. Promjena
prirode znanja je moguća samo uz promjenu prirode bića.
"Čovjekove mogućnosti su veličanstvene.
Vi ne možete zamisliti čak ni sjenku od onoga što je čovjek u
stanju da postigne. Međutim, u jednom snu ništa se ne može
postići. U svijesti čovjeka koji spava, njegove iluzije, njegovi
‘snovi’, miješaju se sa stvarnošću. On živi u jednom
subjektivnom svijetu i on odatle nikad ne može da pobjegne. A to
je i razlog zašto on nikada ne može koristiti sve one sile koje
posjeduje i zašto živi samo u jednom malom dijelu sebe.
***
"Već prije je pomenuto da
samo-proučavanje i samo-posmatranje, ako se ono pravilno
sprovodi, može čovjeka dovesti do spoznaje činjenice da je nešto
pogrešno s njegovom mašinom i njegovim funkcijama u svom
normalnom stanju. Čovjek shvati da je to upravo zbog toga što
spava, što živi i radi u jednom malom dijelu sebe. To je upravo
razlog zašto velika većina njegovih mogućnosti ostaje
nerealizovana, velika većina njegovih moći ostaje neiskorištena.
Čovjek osjeća da ne dobija od života sve što mu on može dati, i
da mu to ne polazi za rukom zbog određenih grešaka u
funkcionalnosti njegove mašine, u njegovom prijemnom aparatu.
Pojam samo-proučavanja dobija u njegovom
očima jedno novo značenje. On osjeća da možda ne bi bilo svrhe u
proučavanju samog sebe u stanju u kakvom on trenutno jeste. On
vidi svaku funkciju onakvom kakva je ona sada i onakvom kakvom
bi ona trebala da bude. Samo-posmatranje vodi čovjeka do
shvatanja potrebe za mijenjanjem samog sebe. A posmatrajući sebe
čovjek primjećuje da to njegovo samo-posmatranje, samo po sebi
stvara određene promjene u njegovim unutarnjim procesima. On
počinje da razumije da je samo-posmatranje jedan instrument za
mijenjanje samog sebe, sredstvo za buđenje. Posmatrajući sebe on
baca zraku svjetlosti na svoje unutarnje procese koji su se do
tada zbivali u potpunom mraku. A pod uticajem te svjetlosti, i
sami ti procesi počinju da se mijenjaju. Postoje mnogi hemijski
procesi koji se mogu odigravati u odsustvu svjetlosti. Upravo na
isti način, mnogi psihički procesi mogu se odigravati samo u
mraku. Čak i najmanji plamičak svijesti je dovoljan da potpuno
promijeni karakter nekog procesa, dok mnoge od njih može
onemogućiti. Naši unutrašnji psihički procesi (naša unutrašnja
alhemija) ima mnogo toga zajedničkog s onim hemijskim procesima
u kojima svjetlost mijenja karakteristike procesa i oni su
podložni analognim zakonima.
[…]
"Kad čovjek shvati potrebu ne samo za
samo-proučavanje i samo posmatranje, nego i za rad na samom sebi
s ciljem da se promijeni, karakter njegovog samo-posmatranja će
se morati promijeniti. On je do tada proučavao detalje rada
njegovih centara (niži motorni, niži emocionalni i niži
intelektualni, prim. prev.), pokušavajući samo da registruje
ovaj ili onaj fenomen, da bude jedan nepristrasan svjedok. On je
proučavao rad mašine. Sada on mora početi da gleda samog sebe,
tj. da vidi, ne samo one odvojene detalje, ne samo rad malih
kotača i poluga, nego da vidi sve to kao jednu cjelinu – njegovu
cjelokupnost, onakvog kakvog ga drugi vide.
"Za tu svrhu čovjek mora učiti da
napravi, da tako kažemo, ‘mentalne fotografije’ samog sebe u
različitim momentima njegovog života i različitim emocionalnim
stanjima: ali ne fotografije samo nekih detalja, nego
fotografije cjeline onakve kakvom ju je on vidjeo. Drugim
riječima, takve fotografije moraju u sebi istovremeno sadržavati
sve ono što čovjek može da vidi u sebi u datom momentu. Emocije,
raspoloženja, misli, osjećaje, poze, pokrete, ton glasa, izraz
lica, itd. Ukoliko čovjek uspije da uhvati interesantne momente
na tim fotografijama, on će uskoro skupiti cijeli jedan album
slika samog sebe, koje će mu, kad se uzmu kao cjelina, prilično
jasno pokazati šta je on. Međutim, nije tako lako naučiti
uslikati najinteresantnije i karakteristične momente, kako
uhvatiti karakterstične poze, karakteristične izraze lica,
karakteristične emocije i karakteristične misli. Ako se te
fotografije uspješno naprave i ako ih bude u dovoljnom broju,
čovjek će vidjeti da je njegovo uobičajeno shvatanje samog sebe,
kojeg se on godinama držao, veoma daleko od realnosti.
"Umjesto onog čovjeka kojeg je očekivao
da će vidjeti, on će vidjeti jednog sasvim drugog čovjeka. Taj
'drugi' čovjek je on sam a istovremeno i nije. To je on, onakav
kakvog ga drugi ljudi znaju, kakvim on sebe zamišlja i kako
izgleda u njegovim riječima, djelima itd.; ali sveukupno ne
onakav kakav on stvarno jeste. Čovjek sam zna da postoji mnogo
toga što je nestvarno, izmišljeno i vještačko u tom drugom
čovjeku kojeg drugi ljudi poznaju i kojeg on sam poznaje. Vi
morate naučiti da razdvajate stvarno od zamišljenog. A da bi se
počelo sa samo-posmatranjem i samo-proučavanjem, potrebno je da
se čovjek razdijeli. On mora da shvati da se stvarno sastoji od
dva čovjeka.”
***
"Jedan je od njih čovjek kojeg on naziva
‘Ja’ a koga drugi zovu Uspenski, Zaharov ili Petrov. Drugi je
istinski on, istinsko Ja, koje se pojavljuje samo na kratke
momente u njegovom životu i koje može postati čvrsto i stalno,
samo nakon jednog dužeg rada.
"Sve dok čovjek uzima sebe kao jednu
ličnost one se nikada neće pomaći od tamo gdje jeste. Njegov rad
na samom sebi počinje od onog momenta kad počne da osjeća u sebi
dva čovjeka. Jedan je pasivan i on najviše što može da uradi to
je da registruje ili posmatra šta se s njim zbiva. Drugi, koji
naziva sebe ‘Ja’, je aktivan, priča o sebi u prvom licu, a on je
u realnosti samo Uspenski, Zaharov ili Petrov.
"To je prva spoznaja koju čovjek može
imati. Kad počne pravilno da razmišlja on ubrzo vidi da je
potpuno pod vlašću njegovog Uspenskog, Petrova ili Zaharova. Bez
obzira na to šta on planirao ili šta je namjeravao da kaže, nije
on, nije njegovo ‘Ja’ to koje će to sprovesti, učiniti ili reći,
nego Uspenski, Petrov ili Zakarov, a naravno, ne na način na
koji bi to ‘Ja’ učinilo ili reklo, nego na njihov vlastiti način
i sa njihovim vlastitom verzijom značenja, a ta njihova verzija
potpuno mijenja ono što je ‘Ja’ htjelo da učini.
"S te tačke gledišta, postoji jedna
velika opasnost koja se javlja od prvog momenta
samo-posmatranja. Istinsko ‘Ja’ je ono koje počinje
samo-opservaciju, ali ona odmah biva preuzeta i nastavljena od
strane Uspenskog, Zaharova ili Petrova. Međutim, odmah od prvog
koraka Uspenski, Zaharov ili Petrov uvode jednu blagu promjenu u
to samo-posmatranje, jednu promjenu koja se čini beznačajnom ali
koja u realnosti potpuno mijenja cijelu tu stvar.”
"Na
primjer, pretpostavićemo da čovjek koji se zove Ivanov čuje za
ovaj opis metode samo-posmatranja. On je čuo da se mora
podijeliti, ‘on’ ili ‘Ja’, na jednu stranu a Uspenski, Petrov
ili Zaharov, na drugu stranu. I on onda podijeli sebe bukvalno
onako kako je to čuo. Ovo je moje ‘Ja, kaže on, a ovo je
Uspenski, Petrov ili Zaharov. On nikada neće reći ‘Ivanov’. On
to nalazi neprijatnim, tako obavezno pokušava da koristi neko
tuđe ime ili prezime. Nadalje, on naziva sa ‘Ja’ ono što mu se
sviđa u samom sebi ili što u bilo kom smislu smatra jakim u
sebi, dok sve ono što mu se ne sviđa ili što smatra slabim, on
će nazivati Uspenskim, Petrovim ili Zaharovim. Na osnovu toga on
onda počinje da rezonuje na razne načine o sebi, i naravno,
prilično pogrešno od samog početka, jer je već prevario samog
sebe u vezi najvažnije tačke. On nije uzeo u obzir sebe, tj.
nije prihvatio Ivanova, nego imaginarnog Uspenskog, Petrova ili
Zaharova.
"Čak je teško i zamisliti to koliko
čovjek ne voli da koristi svoje vlastito ime kad govori o sebi u
trećem licu. On to pokušava da izbjegne na svaki mogući način.
On će nazivati sebe nekim drugim imenom, kao u slučaju kojeg sam
upravo pomenuo; on izmišlja neko vještačko ime za sebe, ime
kojim ga niko nije zvao, niti će ga kad zvati, ili će
jednostavno nazivati sebe ‘on’, itd. U vezi s tim, ljudi koji su
navikli na to da sebe u svojim mentalnim konverzacijama nazivaju
svojim pravim imenom, takođe nisu izuzetak. Kad se radi o
samo-opservaciji, onda oni nastoje da nazivaju sebe ‘Uspenski’
ili
‘Uspenski-u-meni,’ kao da neki Uspenski
može biti u njima. Uostalom, ‘Uspenskog’ ima prilično dovoljno u
samom Uspenskom.
***
"Ali kad čovjek shvati svoju
bespomoćnost kod susreta s ‘Uspenskim’, njegov stav prema njemu
i prema ‘Uspenskom’ prestaje biti indiferentan i to počinje da
ga se tiče.
"Samo-opservacija postaje opservacija
‘Uspenskog’. Čovjek zna to da on nije ‘Uspenski’, da je
‘Uspenski ništa drugo do samo jedna maska koju on nosi,
onaj dio koji nesvjesno igra igru i
kojeg on na žalost ne može zaustaviti da igra, onaj dio koji
njime upravlja i tjera ga da radi i govori hiljade glupih
stvari, hiljade stvari koje on nikada ne bi sam uradio ili
rekao.
"Ukoliko je on pošten prema samom sebi,
onda će osjetiti da se nalazi pod vlašću ‘Uspenskog’ a
istovremeno će osjećati da on nije ‘Uspenski’.
"On počinje da se plaši ‘Uspenskog’,
počinje osjećati da je on njegov ‘neprijatelj’. Bez obzira na to
šta bi on želio da uradi, ‘Uspenski’ sve to presretne i
promijeni. 'Uspenski’ je njegov neprijatelj. Želje ‘Uspenskog’,
njegovi ukusi, simpatije, antipatije, misli, stavovi, sve je to
ili suprotno od njegovih vlastitih pogleda i osjećanja ili oni
nemaju ničega zajedničkog s njima. A u isto vrijeme, ‘Uspenski’
je njegov gospodar. On je rob. On nema svoju vlastitu volju. On
nema načina da izrazi svoje želje jer šta god bi htjeo da uradi
ili kaže, sve bi to za njega uradio ‘Uspenski’.
"Na tom nivou samo-posmatranja čovjek
mora razumjeti da je sav njegov cilj u tome da oslobodi sebe od
‘Uspenskog’. A pošto on sebe ne može nikako osloboditi od
‘Uspenskog’, jer je to on sam, on odatle mora savladati
‘Uspenskog’ i navesti ga da radi ne ono što ‘Uspenski’ u datom
momentu želi da radi. Sada, umjesto da bude gospodar, ‘Uspenski’
mora postati sluga.
"Ta prva faza rada na samom sebi sastoji
se u mentalnom odvajanju od ‘Uspenskog’, u tome da se od njega
stvarno odvoji, da se on drži na rastojanju. Međutim, moramo
imati na umu činjenicu da se sva pažnja mora usmjeravati ka
‘Uspenskom’ jer čovjek nije sposoban da objasni šta on sam
stvarno jeste. Ali on može objasniti ‘Uspenskog’ samom sebi, i s
tim on mora da počne, imajući na umu stalno to da on nije
‘Uspenski.'
"Najopasnija stvar u svemu tome je da se
čovjek oslanja na svoje vlastito prosuđivanje. Ako je čovjek
sretan, on onda može imati pored sebe nekoga ko će mu moći reći
gdje je on a gdje je ‘Uspenski’.
Međutim, on nadasve mora vjerovati toj
osobi, jer će nesumnjivo misliti da on sam sve to razumije i da
zna gdje je on a gdje je ‘Uspenski’. I ne samo u vezi sa samim
sobom, nego i u vezi s drugim ljudima, on će misliti da zna i
vidi njihove ‘Uspenske’. Sve je to naravno samoobmana. U toj
fazi čovjek ne može vidjeti ništa, ni u vezi sebe, niti u vezi
drugih. Što je on više uvjeren u to da može, utoliko više
griješi. Međutim, ukoliko bi on mogao bar u nekom manjem stepenu
biti iskren sa samim sobom i stvarno želi da zna istinu, on onda
može naći jednu ispravnu i stabilnu osnovu za prosuđivanje prvo
samog sebe, a onda drugih ljudi.
Međutim, sav problem leži u tome da se
bude iskren prema samom sebi. A to ni na koji način nije lako.
Ljudi ne razumiju da se iskrenost mora učiti. Oni zamišljaju da
biti iskren ili ne, isključivo zavisi od čovjekove želje ili
odluke. Međutim, kako čovjek može biti iskren prema samom sebi
kad je činjenica da on u sebi ne vidi ono što je trebao da vidi?
Neko treba da mu to pokaže. Njegov odnos prema toj osobi koja mu
to pokazuje treba da bude ispravan, tj. takav kao da će mu ona
pomoći da vidi ono što mu je predstavljeno. (…)
"To je veoma ozbiljan momenat u radu na
sebi. Čovjek koji u tom momentu izgubi pravac, neće ga vise
nikada kasnije naći. Mora se zapamtiti to da čovjek onakav kakav
on stvarno jeste, ne posjeduje način za razlikovanje ‘Ja’ i
‘Uspenskog’. Čak iako on to pokuša, on će lagati samog sebe i
izmišljati stvari, a nikada neće vidjeti sebe onakvog kakav je
on stvarno. Mora se razumjeti to da bez pomoći sa strane čovjek
nikada neće vidjeti sebe.
"Da bi znali zašto je to tako, morate se
sjetiti većeg dijela onoga što je prije bilo rečeno.
{…}
Kako je već ranije rečeno,
samo-posmatranje navodi čovjeka do spoznaje činjenice da on ne
pamti sebe. Čovjekova nesposobnost da pamti sebe je jedna od
glavnih i najkarakterističnijih osobina njegovog bića i uzrok
svega ostalog u njemu. Ta nesposobnost pamćenja samog sebe
izrazava se na mnogo načina. Čovjek se ne sjeća svojih odluka,
ne sjeća se obećanja koje je dao samom sebi, ne sjeća se šta je
rekao ili osjećao prije mjesec dana, sedmicu, juče ili čak prije
sat vremena. On počne nešto da radi i poslije određenog
vremenskog perioda ne sjeća se ni zašto je to započeo. Ovo se
posebno često događa u vezi s radom na samom sebi. Čovjek se
može sjetiti obećanja koje je dao drugima samo uz pomoć
vještačkih asocijacija, asocijacija koje su mu usađene uz pomoć
obrazovanja a one su povezane s konceptima koji su takođe
vještački stvoreni, kao npr. 'čast,' 'poštenje,' 'dužnost,' itd.
Međutim, generalno govoreći, iskreno se može reći da ukoliko se
čovjek sjeti jedne stvari, on će zaboraviti deset drugi stvari
koje su mnogo važnije za njega da ih zapamti. A čovjek posebno
lako zaboravlja ono što se odnosi na njega, one ‘mentalne
fotografije’ samog sebe koje je možda prije napravio.
"To onemogućava da njegovi stavovi i
mišljenje imaju bilo kakvu stabilnost i preciznost. Čovjek se ne
sjeća onoga što je razmišljao ili šta je govorio; a ne sjeća se
ni kako je razmišljao i kako je govorio.
***
"To je nadalje povezano s jednom od
fundamentalnih karakteristika čovjekovog odnosa prema sebi i
svojoj okolini. Naime, njegova konstantna ‘identifikacija’ (ili
poistovjećivanje, prim. prev.) s onim što mu je u datom momentu
zaokupilo pažnju, njegove misli ili njegove želje, i njegova
imaginacija.
"'Poistovjećivanje' je toliko uobičajena
osobina da ju je za svrhu opservacije veoma teško izolovati od
svega ostalog. Čovjek se uvijek nalazi u stanju
poistovjećivanja, samo se objekat s kojim se on poistovjećuje
mijenja.
"Čovjek se poistovjećuje s malim
problemima s kojima se suočava i onda potpuno zaboravlja velike
zamisli zbog kojih je otpočeo s radom. On se poistovjećuje s
jednom mišlju i zaboravlja druge misli; on se poistovjećuje s
jednim osjećanjem, s jednim raspoloženjem a zaboravlja svoje
vlastite mnogo dublje misli, emocije i osjećanja. Kod rada na
samim sebi ljudi se toliko poistovjećuju sa različitim
ciljevima, tako da nisu u stanju da vide šumu od drveća. Dva ili
tri drveta koja su im najbliža, za njih predstavljaju cijeli
svijet.
"'Poistovjećivanje' je jedan od naših
najužasnijih neprijatelja zato što ono sve prožima i vara
čovjeka u momentu kad se čini da se on bori s njim. Posebno je
teško osloboditi se od poistovjećivanja zato što se čovjek
prirodno sve lakše poistovjećuje sa stvarima koje ga najviše
interesuju, kojim posvećuje svoje vrijeme, svoj rad i svoju
pažnju. Da bi se oslobodio od poistovjećivanja, čovjek mora
stalno biti na oprezu tj. ne smije se plašiti da vidi sve one
suptilne i skrivene forme koje poistovjećivanje uzima.
"Poistovjećivanje je potrebno u sebi
primjetiti i proučiti do njegovih najtanjih korjenova. Teškoće u
izlasku na kraj s poistovjećivanjem se još više povećavaju zbog
činjenice da kad ljudi to primjete u sebi, oni to uzimaju kao
jednu dobru osobinu, te oni to nazivaju i - ‘entuzijazam’,
‘pasija’, ‘cilj’, ‘spontanost’, ‘inspiracija’, i slično, i ljudi
misle da samo u stanju poistovjećivanja čovjek može stvarno da
uradi neko dobro djelo, bez obzira na kojem području. U
realnosti, naravno, to je samo jedna iluzija. Čovjek ne može
uraditi ništa što bi imalo nekog smisla sve dok se nalazi u
stanju poistovjećivanja. Kad bi ljudi vidjeli šta stanje
poistovjećivanja znači, oni bi onda promijenili svoje mišljenje.
Čovjek postane stvar, komad mesa; on gubi i ono malo što ima i
što ga čini nalik na ljudsko biće. Na istoku, gdje ljudi puše
hašiš i druge droge, često se dešava da se čovjek toliko
poistovijeti sa svojom lulom, da samog sebe počinje da smatra
jednom lulom. Ovo nije vic, nego činjenica. To je
poistovjećivanje. A za to, hašiš i opijum uopšte nisu ni
potrebni. Pogledajte ljude u trgovinama, u pozorištu, u
restoranima; pogledajte kako se oni poistovjećuju sa svojim
riječima kad raspravljaju oko nečega ili kad pokušavaju nešto da
dokažu, posebno ono što ni sami ne znaju. Oni postaju pohlepa,
želje, ili riječi; od njih samih ništa ne ostaje.
"Poistovjećivanje je najveća prepreka
pamćenju samog sebe. Čovjek koji se poistovjećuje s bilo čim,
nesposoban je da pamti samog sebe. Da bi čovjek mogao pamtiti
sebe, prvo što je potrebno, to je da se on ne poistovjećuje.
Međutim, da bi naučio da se ne poistovjećuje, čovjek mora prije
svega da se ne poistovjećuje sa samim sobom, ne smije sebe
nazivati ‘Ja,’ stalno i u svakoj prilici. On mora zapamtiti to
da u njemu postoje dvojica, da u njemu postoji on sam, tj. ‘Ja’,
i onaj drugi s kojim se on mora boriti i kojeg mora pobijediti,
ukoliko želi da ikada nešto ostvari. Sve dok se čovjek
poistovjećuje ili može da se poistovjećuje, on je rob svega što
mu se može desiti. Sloboda je prije svega sloboda od
poistovjećivanja.
|