G a l a k s i j a. c o m

Reinkarnacija

 

 

Život je – film. Vema je teško, za jedan kartezijanski um, da shvati ovaj koncept. Naš tro-dimenzionalni um je veoma loše adaptiran shvatanju ideja i činjenica koje zadiru u domen beskonačnog.

Iako za mnoge, ovo može da bude nepojmljivo, naš je život samo jedan običan film napravljen na osnovu nekog scenarija. Taj film se neprestano vrti, odvija se bez prekida, na jedan takav način - da se čovjek stalno ponovo rađa u istom momentu kad umre.

Ono što je najapsurdnije je to, da se on rađa na istom mjestu, gdje se i prije rađao, istog datuma i od strane istih roditelja. Tako se taj film stalno ponavlja.

Tako se svako ljudsko biće rađa zajedno sa svojim filmom. Taj film predstavlja jedno radno polje koje je čovjeku dato da primjeni i ostvari napore svoje vlastite svijesti.

Neprekidno ponavljanje tog filma nema veze sa reinkarnacijom, mada se ta dva pojma često mješaju. Zbog razloga koje smo već prije pomenuli "vanjski (eksterni) čovjek" koji živi u sistemu "budućnosti-prošlosti" ne može da obuhvati ni jedan jedini momenat na svojoj filmskoj traci, čak ni onaj njen dio koji na sebi sadrži kadrove iz njegove neposredne budućnosti. Da bi to ostvario, čovjek bi morao da proširi otvor, odnosno okvir, kroz koji percipira sadašnji momenat. Tako mu se ponekad dogodi kad je izložen određenim doživljajima, da bude siguran da ih je već prije doživjeo. Neki u tome nalaze dokaz reinkarnacije, dok su u stvarnosti fenomeni ove vrste posljedica naglog i kratkotrajnog prodora energetskog talasa u organizacioni okvir kroz koji čovjek percipira svoju sadašnjost, tako da par detalja iz neposredne budućnosti "sklizne" u "budni" dio njegove svijesti. Na ovaj način stiće se utisak povratka u neko drugo vrijeme.

Na neki način ovdje ima i istine, iako je utisak da se nešto već prije doživjelo samo rezultat jednog običnog mehaničkog premotavanja filma.

Međutim, istinska reinkarnacija je jedan fenomen koji je sasvim drugačije prirode. Iako se, teoretski, film odvija u domenima mogućnosti i bekonačnosti, film "eksternog čovjeka" se pridržava pojmova realizacije, i vremena, samo u onom stepenu koji mu je potreban da bi zadovoljio uslove "Stvaralačkog Zraka".

U drugu ruku, istinska reinkarnacija se događa u svoj svojoj potpunosti u vremenu, i potpuno pripada domenu Realnog, a dio je jednog šireg aspekta Manifestacije.

Mi smo već prije insistirali na činjenici da ljudska ličnost nije realna, u pravom smislu riječi, nego predstavlja samo jedan potencijal ili mogućnost. Ona igra ulogu u filmu za kojeg je vezana, i ne može ga se osloboditi sve do momenta "Drugog Rođenja". U tom momentu ona će prestati da bude ličnost. Zbog svoje neprekidne veze sa "istinskim Ja", ona će biti transfigurisana i pretvoriti se u Individualni Oblik.

Sve dok čovjek živi u &divljini&, samozadovoljan i uronjen u svoje laži i iluzije, njegov film će se odvijati sa jednom mehaničkom nefleksibilnošću, i njegova ličnost će ostajati onakvom kakva jeste, tj. nepromjenjena.
Ove okolnosti mogu da se promjene samo onda kad čovjek pređe &Prvi Prag&. Taj prelaz se može porediti sa začećem buduće Individualnosti.
To stepenište simbolizuje period gestacije, dok prelaz preko "Drugog Praga" predstavlja &Drugo Rođenje&, odnosno – rođenje Individualnosti. Kasnijim razvojem koji odgovara notama "Mi" i "Fa", Individualnost se postepeno integrira sa &višim kosmosom&

Primajući tako darove Svetog Duha, prikladne svojoj prirodi, čovjek počinje da aktivno učestvuje u realnoj i objektivnoj egzistenciji, koja na kraju postaje jedna od suštinskih karakteristika njegovog bića.

To predstavlja istinsko – Spasenje. Oslobađanje od okova filma. (Film = Matrix prim.prev). Samo na ovoj tački evolucije istinska reinkarnacija postaje moguća. Ona onda nije više mehaničke prirode, nego se svjesno čini, da bi se ostvarila neka misija...

... Veoma je bitno da se shvati razlika koja postoji između filma, kao mješavine raznih opcija, i - reinkarnacije u vremenu, koja pripada domenu Realnog, i da se razumije sama suština ove razlike.

U momentu "Drugog Rođenja", nakon prelaska &Drugog Praga&, čovjek se oslobađa robovanja u filmu – i ulazi u domen svog ličnog Iskupljenja. On je sada prihvaćen od strane bića, koja se prema Tradiciji nazivaju &Sveto Ezoterično Bratstvo&. Pripadnici ovog bratstva nisu više podložni bolestima, patnjama i smrti.

Teoretski, film u kome je čovjek rođen i u kome živi, može da se vrti sve do "kraja svijeta", pod uslovom da je čovjek sretan, zadovoljan sam sa sobom, pridavajući sebi zasluge za sve ono što smatra pozitivnim a istovremeno optužujući druge za sve svoje greške i neprilike. Iskreno govoreći, ova egzistencija se ne može nazivati ljudskom, ovdje se u stvari radi o – antropoidnoj egzistenciji (antropoid=pre-adamični čovjek=organski portal prim.prev.) Taj pojam je prikladan za "vanjskog čovjeka", uronjenog u samozadovoljštinu i manifestuje njegovo vrhunsko ostvarenje nakon miliona godina evolucije vrste od svojih životinjskih predaka, međutim, s tačke gledišta ezoteročne evolucije, antropoid je samo jedan potencijal, ili bolje rečeno – jedna nerealizovana šansa.

Ako posmatramo problem ezoterične revolucije s tačke gledišta jednog filma i različitih uloga koje čovjek može u njemu da igra, jasno nam je da je ova vrsta evolucije nemoguća, jer se film kao film – stalno vrti u jednom te istom krugu. Ljudi koji igraju u ovome filmu su oni koje nazivamo – antropoidi (organski portali), lutke, mrtvaci koji, kako je Isus rekao, "vjeruju da su živi".

Ezoterična evolucija počinje kad se čovjek svojim svjesnim naporom otrgne iz filma, odnosno - kretanja u krug.

(Izvod iz: "Gnosis – Study and Commentaries on the Eastern Orthodoxy"; Book One; strana 232 i 233 - Boris Mouravieff)

 


Metafizika

Planeta

Prva Strana Vebsajta