G a l a k s i j a. c o m

Svijet snova

 

 

 

http://signs-of-the-times.org

 

 

 Kada bi mogli zamisliti jedan idealan svijet, šta bi ste zamislili? Da li ste vi sanjar? Kakva vrsta sanjara ste vi? Kakve vam slike padaju na pamet kada razmišljate  o svom “svijetu snova”? Ili vi već živite tamo?

Mnogi ljudi žive u svom svijetu snova. Jednostavno žive u snu, i to je tako. Oni sanjaju kako žive u jednoj zemlji gdje teku med i mlijeko. Oni sanjaju da su njihova vlada i njihovi lideri, časni, pošteni i pravedni ljudi. Oni sanjaju da su slobodni i da imaju kontrolu nad svojim životima. Oni sanjaju da vide i oni sanjaju da razumiju. Oni sanjaju da su izabranici i da se mnogi drugi nalaze ispod njih, samim tim što pripadaju drugoj rasi, religiji, polu, ili imaju drugačija politička gledišta ili bilo šta drugo što im već može pasti na pamet. Oni sanjaju kako su istinski živi, dok su oni samo mašine koje reaguju na vanjske uticaje, programirani socijalnim normama, religijom i propagandom. I tako oni sanjaju, i sanjaju, i sanjaju…
 
Ima i onih koji su sretni u toj iluziji koju imaju o samima sebi i svom životu. I drugi su takođe sanjali da su sretni na isti način.

 

Međutim, ti drugi su se probudili iz tog sna. To je bilo jedno surovo buđenje. Toliko surovo da bi se moglo porediti sa buđenjem iz jednog sna nakon kojeg čovjek opet zapadne u neku noćnu moru.

Ali ono što je u svemu tome strašno i od čega čovjeka hvata jeza je to – da ta noćna mora nije nikakva iluzija. To nije samo neki ružan san. Ona je istinita.

Ta noćna mora je realnost. Jedna hladna, tvrda, gola objektivna realnost.

A onda, kad vas ta realnost, na kraju, udari i po
čne da tone u dubinu vašeg bića, i kad jednom prođete kroz svu tu gungulu krvavih bitaka koje će se odvijati unutar vas samih i od kojih možete i da se razbolite ili zapadnete u jednu toliko jaku melanholiju da vam se može činiti kako je nećete preživjeti,  - nešto stvarno nevjerovatno počinje da se dešava. Nešto stvarno čudesno. Kad budete počinjali da vidite, kad budete počinjali da razumijete, kad počnete da shvatate neke od odgovora na sva ona pitanja koja su toliko dugo stajala neodgovorena, nešto će početi polako da se komeša u vama.

Sve počinje da se ubrzava. Život se ubrzava. Počinje jedan istinski život. Bivstvovanje.

A onda, zajedno sa tim rođenjem sjemenke vašeg Bića, rađa se i Nada. Ne ona vrsta “nade” koja podrazumjeva očekivanje kako bi se nešto određeno moglo dogoditi ako učinimo ovo ili ono – nego jedna nada koja se rađa iz znanja da je sve moguće i da ništa nije sigurno. Tu Nadu nalazimo onda kad jednostavno pokušamo da budemo najbolji što možemo da budemo i da činimo najbolje što možemo da činimo i znamo da ako uspijemo da to ostvarimo, da će u tom slučaju postojati jedna MOGUĆNOST, ne sigurnost, nego samo jedna mogućnost – da bi nešto dobro moglo proizaći iz svega toga.

Mogućnosti. Kada bi ljudi samo uspjeli da pronađu unutar samih sebe kako stvarno da BUDU, onda su i te mogućnosti beskrajne.

Razmislite o tome. Beskonačne mogućnosti. Bez kraja, bez granica, ničim sputane. Zar tako nešto ne daje čovjeku određenu mjeru nade?

Za one koji uspiju da izađu iz onog starog zatvorenog svijeta iluzija koji ih je držao zarobljenim, jedan novi san postaje moguć. Ne ona vrsta sna koju su oni imali prije. Ne onaj svijet lažnih snova koji skrivaju realnost, nego jedan novi san. San o budućnosti - i za budućnost. To je san o jednom “novom svijetu” za kojeg postoji samo jedna mogućnost da on postane realnost, mada takođe postoji i mogućnost da on ne postane realnost.

Međutim, mi to nikada nećemo to saznati ukoliko, kao prvo, ne uradimo potreban Posao na pronalasku našeg Bića i ukoliko sami ne preuzmemo navigaciju našim putevima u potrazi za dušom. Razmislite o onima koju su se prvi put otisnuli na put preko okeana  i tamo pronašli jedan “novi svijet.” Da li mislite da su oni znali gdje idu i šta će naći kada dođu tamo? Ja mislim da nisu. Sve što su oni mogli tada znati to je da su se upustili u jednu veliku neizvjesnost, pa čak i to da bi se mogli sunovratiti u jedan veliki ambis kada dođu do kraja svijeta i tamo ostati zauvijek izgubljeni.

Međutim, oni su ipak otišli. Uprkos svoj toj neizvjesnosti. Uprkos svim surovim uslovima koje će morati da podnesu na tom putu. Zašto? Zato što je sama suština njihove prirode i bića bila takva. Zato što su oni imali jedan “san.” Zato što su oni bili istraživaći. Zato što, iako su bili svjesni rizika i mogućnosti da mogu naići na nešto užasno, oni su TAKOĐE bili svjesni i mogućnosti – samo jedne mogućnosti – da pronađu nešto čarobno, možda čak i čudesno.

Put na koji se naša duša uputila je skoro isti takav. Mi smo se upustili u jednu pustolovinu kako bi nešto otkrili a da nam istovremeno nije poznato šta je to na šta ćemo naići. To je zbog toga što je naša suština takva. Mi to činimo zato što imamo pitanja koja žude za odgovorima. Zato što smo mi, u srcu, otkrovitelji. Zato što, iako ta naša srca mogu biti i slomljena, naš duh ne može i u njemu će uvijek da postoji jedna Nada. I tako ćemo se stalno probijati kroz buru, nepogode i nabujale vode, cijelo vrijeme podnoseći žeđ, glad i bolesti. Tako mi nastavljamo sa našom pustolovinom. Noseći sa sobom, u našim mladim srcima i dušama, malo više od onoga što nam je potrebno za održavanje tog sna o našoj budućnosti i nadu o njegovom ostvarenju. 

Da, ja jesam sanjalica ali sada sam jedna sasvim drugačija sanjalica od one kakva sam nekad bio. Ja sada sanjam o istraživačkim pustolovinama. O mogućnostima. O jednoj budućnosti – za nas sviju.

 


Metafizika

Planeta

Prva Strana Vebsajta