G a l a k s i j a. c o m

Gnostika

 

6-ti dio
 

03-2005

 

 Mi živimo u jednom svijetu kojim upravljaju laži. Laganje i potkradanje su dominantne crte ljudskog karaktera, bez obzira o kojoj nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj grupi ili staležu da govorimo.

Čovjek laže zato što u svijetu koji je upravljan od strane laži, drugačije nije ni moguće. Čak bi se moglo reći da se napretkom naše civilizacije povećava i potreba za laganjem. Istovremeno, mi živimo i u zoni ‘jednog’ lažnog boga, koji nam se kroz istoriju predstavljao pod raznim imenima.

[Vaš je otac đavo; i slasti oca svojega hoćete činiti: on je krvnik ljudski od početka, i ne stoji na istini; jer nema istine u njemu; kad govori laž, svoje govori: jer je laža i otac laži. (Jovan, VIII 44)].

  Ipak, tamo negdje duboko u sebi večina ljudi osjeća da nebi trebali lagati. Tu se često radi o jednoj reflekciji tzv. pre-adamične svijesti ili nostalgije za vremenima kada smo živjeli na jednoj višoj ravni postojanja, gdje laži nisu ljudima bile potrebne.

Čovjek, poistovijećen sa svojom Ličnošću, ima tendenciju da misli kako će lažima moći sebi da osigura mnogo povoljniju poziciju u ovom životu. Međutim, često se zaboravlja da laži obavezuju, kad se jednom prozbore.

[Jer nema ništa tajno, što neće biti javno; niti ima što sakriveno što neće izaći na vidjelo. (Marko IV 22)]

  Hipokrizija je najpodmukliji oblik laži. Postoje različiti aspekti ovog problema: 

-         laganje drugih

-         laganje samog sebe

-         korisne laži

-         beskorisne laži

-         hipokrizija

-         integralne laži

  Integralno laganje je karakteristika onih ljudi koji imaju potrebu da lažu i varaju cijelo vrijeme ili kad god im se za tako nešto ukaze prilika, te na kraju počnu da vjeruju svoje vlastite laži i tako izgube osjećaj za istinu. Hipokrizija i integralno laganje su dva slučaja koje je najteže liječiti.

Čovjek mora uložiti znatne napore kako bi se riješio potrebe za laganjem a pogotovo navike. Oni kojima to ne pođe za rukom, ne mogu očekivati nikakve znatne rezultate u svom ezoteričkom radu. Istina ne trpi laži u svojoj blizini. Mi moramo biti čistog srca i žedni pravde. Kad čovjek postane ‘unutrašnji čovjek’, onda mu ovo što je ovdje rečeno, neće biti nimalo nepoznato:

[Ne lažite jedan drugoga; svucite staroga čovjeka s djelima njegovijem; i obucite novoga, koji se obnavlja za poznanje, po obličju onoga koji ga je sazdao. (Kol. III 9-10)]

  Radi se o jednom putu istinske Ljubavi. Šta je to istinska Ljubav?

[Ljubav dugo trpi, milokrvna je; ljubav ne zavidi; ljubav se ne veliča, ne nadima se, ne čini što ne valja, ne traži svoje, ne srdi se, ne misli o zlu, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini, sve snosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi. Ljubav nikada ne prestaje, a proroštvo ako će i prestati, jezici ako će umuknuti, razuma ako će nestati. (Kor. XIII 4-8)]

  Onaj koji dosegne (istinsku) Ljubav neće više biti u stanju da laže. 

 ~***~

  Svi oni koji odlučno stupe na stazu u nadi da će stići do Puta, moraju razumjeti važnost problema laganja. Bitka protiv laganja je duga i iscrpljujuća. To je prvenstveno jedna bitka protiv nas samih, protiv naših spontanih tendencija i protiv mehaničnosti koja nas stalno navodi na laganje.

Beskorisne laži su mnogo manje štetne od laganja samog sebe, te ih je stoga lakše savladati i eliminisati.

Laganje samog sebe je veoma opasno, jer se tu često radi o veoma prefinjenim lažima koje je veoma teško prepoznati. Da bi se uspjelo izaći na kraj s ovom vrstom laganja, potrebna je jedna stalna pažnja u kombinaciji sa prisustvom u samom sebi.

Laganje drugih je mnogo lakše za kontrolisati. Potrebno je samo obratiti malo više pažnje na ono što nam izlazi iz usta. U momentu kada nam se laž nađe na vrh jezika, potrebno je da uložimo samo malo dodatnog truda u obliku pojačane pažnje i tako ćemo je spriječiti da sklizne u konverzaciju.

Preporučuje se da se u bitku za Istinu krene upravo od tačke obračunavanja sa ovom vrstom laganja.

  Mi imamo mnogo ličnih stavova, principa i uvjerenja koji nisu ništa drugo do podmukle i vješto zamaskirane laži. Jedna neprestana analiza i preispitivanje, jedini je način na koji se možemo otarasiti ovih naših duboko ukorijenjenih laži.

Jedan od primjera laganja samog sebe je i kada se čovjek nađe u bračnoj vezi koja ne funkcioniše, dok on uporno pokušava da racionalizuje stvar i nalazi bezbroj opravdanja za situaciju u kojoj se nalazi. Svaki pokušaj održavanja takvih veza može da ima veoma ružne konsekvence. U vezi s nekim aspektima ove problematike, bitno je razumjeti koncept “polarnih bića”, o čemu ćemo govoriti kasnije.

  Čovjek koji počne s borbom protiv laganja samog sebe mora biti svjestan da bi njene posljedice mogle da podrazumijevaju rušenje nekih ili svih njegovih najviših “životnih vrijednosti ili principa”. Međutim, to se događa i kod nekih koji nikad nisu imali priliku da poduzmu bilo kakvu vrstu ezoteričkog rada, te ih upravo to nagoni da krenu u potragu za vrijednostima koje su mnogo čvršće, stabilnije i trajnije.

  Tako se opet vraćamo na onu konstataciju da istinski ezoterički rad može da počne tek onda kada čovjek doživi, odnosno, prođe kroz jedno opšte bankrotstvo i kad odbaci sve svoje dotadašnje bogove i svetinje.

  ~***~

  Objektivni rezultati u ezoteričkom radu mogu se dobiti tek onda kada čovjek prestane da laže samog sebe. To je ujedno i razlog zašto ovoliko naglašavamo važnost izlječenja od ove duboko ukorijenjene čovjekove navike. Zajedno sa napretkom u tom radu na samom sebi, čovjekovi lijepi snovi nestaju jedan za drugim. On će ponekad žaliti za njima, međutim, ono što će istovremeno početi da se sve više pojavljuje, to je – istina i osjećaj slobode; [I poznaćete istinu, i istina će vas izbaviti. (Jovan, VIII 32)]

  Tokom ove operacije untrašnjeg pročišćenja, koliko god ona da bila bolna, tragaoc će imati sve jači i jači osjećaj duboke zahvalnosti za svoje oslobođenje od ovog apsurdnog ropstva koje ga je napravilo objektom u odnosu na izmišljena ljudska prava i slobode. Tako, tragaoc ponovo postaje jedan subjekat, što mu po božanskom pravu i pripada. Nakon što dosegne određen stepen svog unutrašnjeg oslobođenja, čovjek će razumjeti punu vrijednost magične moći slobode.

  ~***~

  Ostvarenje unutarnje slobode je uslov za uspjeh u ezoteričkom radu. To čovjeku onda omogućava da može objektivno pratiti rad svoji nižih centara. Ta opservacija se odvija iz magnetnog centra, koji ujedno predstavlja i njegov “komandni toranj”; ili centar za navigaciju. To je, kako smo već rekli, jedna oblast gdje vladaju ‘B’ uticaji, koja nam na kraju krajeva omogućava nepristrasnu opservaciju i rasuđivanje.

Kad se naš unutrašnji svijet dovoljno pročisti penetracijom ‘B’ uticaja ili zrakama ‘Kosmičkog Sunca’; kada je naš unutrašnji kavez potpuno formiran i pretvoren u jedan komandni centar; kada prestanemo da lažemo sami sebe, kakav stav onda treba da zauzmemo prema drugim ljudima?

Čovjek koji doživi osjećaj unutrašnje slobode i radost nakon svake pobjede nad samim sobom, čovjek koji nadvlada potrebe vanjskih ljudi, on u svakom slučaju ima potrebu da podijeli ta svoja iskustva sa ljudima oko sebe.

  Stav Tradicije je čvrst i nedvosmislen: - Ne pričaj o tome.

  Međutim, sve u određenim granicama, jer čovjek mora da kaže ono što treba da bude rečeno, kad treba da bude rečeno i kome treba da bude rečeno. Iskrena otvorenost u razgovoru na temu ezoterike preporučuje se kada o ovim stvarima razgovaramo s ljudima koji su sami takođe poduzeli određene korake na ezoteričkom polju.

U svakom drugom slučaju možemo se samo dovesti u opasnost ili nepotrebno gubiti energiju pokušavajući objasniti nekome nešto, koga ta tematika u suštini ne interesuje ili nije u stanju razumjeti o čemu pričamo.

[Ne dajte svetinje psima; niti mećite bisera svojega pred svinje, da ga ne pogaze nogama svojima, i vrativši se ne rastrgnu vas. (Mateja VII 6)]

  Sam princip “nepričanja o tome” nije obavezan tokom cijelog ezoteričkog rada, nego samo na njegovom početku. Kasnije, čovjek će sam biti u stanju da odredi s kim, o čemu i kad može ili treba da priča.

  ~***~

  Da bi mogućili božanskoj sili da se manifestuje kroz nas, mi sa svoje strane moramo uložiti određeni trud.

[Evo stojim na vratima i kucam: ako ko čuje glas moj i otvori vrata, ući ću k njemu i večeraću s njima, i on sa mnom. (Otkr., III 20)]

  Božanska sila je uvijek tu i ona pokušava da dopre do nas. Na nama je da li ćemo “čuti njen glas” i “otvoriti joj vrata”. Ukoliko je ne čujemo i ne otvorimo joj vrata, ona neće biti u stanju da se manifestuje u nama.

  Svaki čovjek može čuti njen glas. Ukoliko ga čuje, ‘B’ uticaji ce početi prožimati njegovo biće i naseljavati se u njemu.

  ~***~

  Postoje četiri uslova koje čovjek mora ispuniti da bi se upustio u potragu za Putom: 

-         strastvena želja da se stigne do njega

-         razboritost/pronicljivost

-         čelična disciplina

-         inicijativa

  Naravno, bez ispunjenja prvog uslova, iluzorno bi bilo bilo šta pokušavati u vezi sa ezoteričkim radom.

Međutim, kad čovjek već ima tu želju, on onda mora da razvije svoju pronicljivost do krajnjih granica i po svaku cijenu.

Moramo ponovo da naglasimo da živimo u svijetu poznatom kao Mixtus Orbis, gdje su istinske i imaginativne činjenice i fenomeni savršeno izmješani, odnosno, neraspletivo isprepleteni. Teškoću u njihovom razdvajanju čini to što - ono što je zamišljeno liči na istinsko, na sličan način kao što pozadina ogledala odražava ono što je prezentirano s njegove čelne strane. Kada smo okruženi ogledalima, mi veoma lako gubimo osjećaj za to šta je stvarno istinsko a šta nije.

  Matematičkim jezikom ovo se može izraziti sljedećom jednačinom: 

  gdje je N – nestvarno, jednako I – istinskom, pomnoženim sa jednim zamišljenim brojem, kvadratnim korijenom od minus jedan. Sposobnost prepoznavanja , gdje god da se on nalazio, smatra se ovladavanjem sposobnošću pronicljivosti.

  Iako je Nestvarno po svom izgledu veoma blizu Stvarnom, kao što je to slučaj sa ogledalima, između njih uvijek postoji razlika, jer tu dolazi do obrtanja slike u odnosu na stvarni objekat – ovo važi za sve što proističe iz nestvarnog a nama daje priliku da mi to primjetimo, odredimo, odnosno, - prepoznamo.

  ‘A’ uticaji, među kojima mi živimo, po svojoj prirodi su nestvarni, međutim, oni mogu da proizvedu stvarne efekte , odnosno, posljedice. To je upravo ono što se stvarno događa u životu. Tako nas npr. strah od nekog zamišljenog događaja može navesti na to da poduzimamo određene mjere zaštite.

Postoje dva praktična metoda za razvijanje sposobnosti pronicljivosti, koje preporučuje Tradicija. Svaki od njih je pogodan za jedan od dva tipa čovjeka, koji su danas najviše zastupljeni u ovoj našoj današnjoj civilizaciji. 

-         Negativna metoda – ili metoda isključivanja, preporučuje se za čovjeka br. 3 (intelektualni tip).

-         Pozitivna metoda – metoda unutrašnje integracije, preporučuje se za čovjeka br. 2 (emotivni tip).

  Čovjek br. 3 ima tendenciju da ne vjeruje. On je više skeptične prirode – i on teži da podvrgava jednoj kritičkoj analizi sve činjenice i probleme s kojima se suočava u svom životu. Centar gravitacije njegovog mentalnog života je u intelektualnoj aktivnosti. Negativna metoda uzima ovo u obzir. Tako, posmatrajući kretanja u unutrašnjem životu, ona poduzima jednu njihovu kritičku i nepristrasnu analizu. Radi se o opservaciji pojavljivanja i gubljenja malih ‘Ja’ ili cijelih grupa sačinjenih od tih malih ‘Ja’, i u njihovom prepoznavanju što kasnije vodi ka shvatanju da se tu radi o jednom ‘Ne-Ja’. Nadalje, određen trud mora da se uloži kako se čovjek ne bi identifikovao s njima.

Tako, malo po malo, on raspoznaje i izbacuje sve ono što ne indicira, odnosno, nema tendenciju trajnog i stabilnog postojanja u strujama njegovog mentalnog života. Kada se ovakve konstatacije stalno ponavljaju na jedan kontrolisan način, posmatrač će primjetiti da određeni elementi imaju trajnu i stabilnu prirodu, te se kao takvi ne mogu podvrgavati principu objektivnog isključivanja: on će se onda naći relativno blizu praga svog istinskog ‘Ja’.

Ova metoda ne traži od čovjeka nikakve ideale i vjerovanja.

Jedina opasnost ove metode je u tome što ona traži od čovjeka jednu potpunu nepristrasnost prilikom tih njegovih posmatranja, iz kojih će on kasnije sam izvlačiti zaključke.

Ukoliko čovjek ne uspije da bude nepristrasan u svemu ovome, onda mu prijeti opasnost da zapadne u iluziju dublje nego što se u njoj prethodno nalazio. Tako će se on naći u situaciji koja je gora od one prijašnje, i ne samo to, uspostavljene veze između njegovih centara mogu popucati i ako njegov magnetni centar nije dovoljno jak da preuzme kontrolu nad njima, onda će čovjek postati nemoralan i opasan, kako za sebe samog, tako i za druge.

[A kad nečisti duh izađe iz čovjeka, ide kroz bezvodna mjesta tražeći pokoja, i ne nađe ga. Onda reče: da se vratim u dom svoj otkuda sam izašao; i došavši nađe ga praznog, pometenog i ukrašenog. Tada otide i uzme sa sobom sedam drugijeh duhova gorijeh od sebe, i ušavši žive ondje; i bude potonje gore čovjeku onome od prvoga. (Mateja, XII 43-45, Luka, XI 24-26)]

  Druga, pozitivna metoda, odnosi se na čovjeka čiji se centar gravitacije mentalnog života nalazi u njegovom srcu. Taj čovjek ima neki svoj ideal i pokušava da ga ostvari. On će u tom slučaju morati da sastavi, odnosno, pridruži sve elemente u njegovoj Ličnosti koji u sebi sadrže sjemenje tog ideala. Ova metoda je suprotna od prošle po tome što se ovdje ne radi ni o kakvom isključivanju nestabilnih elemenata, nego o sintezi onih elemenata koji imaju određene karakteristike.

  Ni ova metoda nije bezopasna. Opasnost se ovdje nalazi u odabiranju pravog ideala. Ukoliko to nije učinjeno sa jednom dubokom iskrenošću prema samom sebi, onda u čovjeku dolazi do podijeljenosti i pucanja unutrašnjih veza, što na kraju može završiti rascjepom u Ličnosti. 

Nepristrasnost i iskrenost prema samom sebi su dva ključna pojma u svemu ovome.

  Još jedna stvar koja nas često dovodi do zabune je ta što mnogi od nas misle da je teoretsko znanje o svemu ovome sasvim dovoljno, da bi čovjek mogao napredovati. Naravno, tu se radi o jednoj velikoj zabludi.

  U realnosti, ezoterički rad zahtjeva jedno neprestano ulaganje napora u analizu i sintezu, kako bi se konsolidovalo svako zrno uspjeha kojeg smo skupili na našem maršu prema Putu, ili na Putu.

  Uticaji kojima nas život neprestano izlaže su izmješani i uzurpirani. Mi posjedujemo određene sposobnosti i jednu određenu slobodu djelovanja, kako bi mogli birati između njih. Mi takođe posjedujemo jednu silu koja nam može omogućiti da radimo na tom izboru. Ta sila se zove – pažnja.

Pažnja je jedini kapital kojeg mi posjedujemo. Međutim, mi ga možemo koristiti na ispravan ili pogrešan način. U mnogim slučajevima, moglo bi se reći da je to jedna naša sposobnost koju mi rijetko koristimo, te je tako jednostavno, puštamo da se raspršava. Pažnja nam je veoma bitna, pogotovo za kontrolu negativnih emocija, koje nas oslabljuju i u nama izazivaju gubitak onih sila koje smo uspjeli da skupimo uz pomoć velikog napora. U nekim slučajevima, to može ići toliko daleko da uzrokuje jedan potpuni raspad sistema unutar nas. Jedno budno motrenje će nam pomoći da zaustavimo ovu vrstu emocija u momentu kad se one pojave. Kasnije ćemo biti u stanju da na terenu koji je pročišćen na ovaj način, pustimo pozitivne emocije da slobodno teku i tako nas obogate i omoguće nam da skupimo dodatnu snagu, koja će nam onda omogućiti da nastavimo sa svojim ezoteričkim radom.

  ~***~

  Odnos muškarca i žene sa ezoteričke tačke gledišta

  [Ali niti je muž bez žene, niti žena bez muža u Gospodinu. (I Korinćanima, XI 11)]

  Ezoterička evolucija, po svojoj prirodi je evolucija koja uključuje oboje, muškarca i ženu. Nije samo Adam ‘izgnan iz raja,’ nego Adam i Eva, zajedno. Svako od njih dvoje je doživjeo taj ‘pad’ na svoj način. Isto tako, na povratku u ‘raj’ muškarac i žena moraju da rade zajedno, kao polarna bića, jer su zajedno i izgnani iz njega.

  U Tradiciji postoji jedan postulat koji kaže da je muškarac u stanju da se kreće direktno u pravcu do jednog određenog cilja, dok žena nema kapacitet za tako nešto. Ukoliko ona želi da dosegne određeni cilj, ona mora naći muškarca koji ima isti cilj i pokušati da ga ostvari zajedno s njim. To može biti njen muž, brat, duhovni učitelj ili neko ko dobro vlada tajnama ezoteričke nauke. Uloga žene u ‘iskupljenju’, odnosno, povratku nazad, trebala bi biti slična onoj ulozi koju je ona odigrala u događanjima neposredno prije ‘izgnanstva iz raja’. Ona treba da bude nosilac inspiracije.

Simbolično rečeno, žena nakon što je u svojoj plodnoj i bujnoj mašti začela ideju da okusi pojam Iluzije, ona je taj njen plod, nakon kušanja, ponudila i svom mužu, tako da su oboje zajedno posrnuli. Tada je počeo i jedan dugačak put učenja, što predstavlja plod Drveta Dobra i Zla.

  Pojam pronicljivosti je veoma bitan jer se bez pronicljivosti ili razboritosti ne može daleko stići na ezoteričkom polju. Problem je u tome što čovjek nema u sebi jedan apsolutni koncept o Dobru i Zlu. Svaka zraka svjetlosti koja dospije u njegovo oko nosi sa sobom i jednu sijenku, koja je često u stanju da zavara i one koji su prilično inteligentni. Tako, kad iskreno hoćemo da riješimo neki problem, mi nalazimo skoro isti procenat razloga za i protiv određenog rješenja. Čovjek nije u stanju da donese neku permanentnu odluku. Ljudi čija psiha nije orjentisana uz pomoć neke ideje vodilje, su generalno nepokretni sve do momenta kada na osnovu nekog vanjskog impulsa odluče nešto, što im onda neko određeno vrijeme diktira njihovo ponašanje u životu.

  Za one koji krenu u potragu za Putom, sve ovo se mijenja. Ta potraga predstavlja jedan stalni cilj. Tako, bez obzira što on razumije da je sve relativno, takav čovjek je sada u stanju da ovlada konceptom pozitivnog i negativnog: sve ono što ga vodi prema cilju kojeg si je on postavio i sve što mu pomaže da ga ostvari, za njega predstavlja – Dobro; sve sto ga zavlači na stranu, zaustavlja ga, gura ga nazad ili uopšteno rečeno, sve što mu stvara prepreke, bilo fizičke ili psihološke prirode, na putu koji ga vodi prema cilju, postaje za njega – Zlo.

Ovo predstavlja jednu opštu definiciju koja važi kada se o potrazi za Putom radi.

  ~***~

  Jedna jaka psihička kriza je nešto što će zadesiti svakog tragaoca odmah na početku njegovog ezoteričkog rada, pogotovo ako psihički šokovi kojima je on bio prethodno izložen nisu bili dovoljno jaki. Tu dolazi do jedne unutrašnje borbe izmedu afirmacije i negacije, koja može da izazove jednu duboku sumnju, usljed koje će neki od tragalaca da prekinu svoj rad na ezoteričkom polju.

Realno rečeno, jedna takva bitka je svakom tragaocu neophodno potrebna jer samo ona ima taj potencijal da u njemu proizvede jednu jaku napetost koja u jednom momentu može postati fizički skoro nepodnošljiva. Upravo u tom momentu će se pojačati i trenje između onog mnoštva elemenata u njegovoj Ličnosti, što će na kraju dovesti do izbijanja jedne vatre koja će mu ‘zapaliti’  srce. Ta vatra, koja se pretvara u jedan unutrašnji oganj, prouzrokuje u čovjeku jednu fuziju (nju smo prethodno već pomenuli), koja ukoliko se pravilno upotrijebi, predstavlja prvi važan i opipljiv rezultat ezoteričkog rada.

  Ukoliko muškarac i žena rade zajedno i - ukoliko su oni polarna bića, -  uloga žene će u svemu ovome biti isto toliko važna kao i uloga muškarca. Ona će kao inspirator pružati podršku muškarcu u trenucima kada on padne u krizu i kada se obeshrabri. To će s vremena na vrijeme biti neminovno, jer i ezoterički rad prolazi kroz tzv. oktave Zakona Broja Sedam. Ona će takođe inicirati one dodatne šokove kada ezoterički rad ude u fazu zastoja. Moglo bi se reći da ovakva jedna vrsta saradnje između muškarca i žene potvrđuje polarizovanost ta dva bića.

  Sada, kada smo ušli u eru Svetog Duha, u kojoj sve što je lažno – mada, ponekad i sa najboljim namjerama – mora da pukne i doživi raspad, problem istinskog polariteta parova od ključnog je značaja. Ta dva bića, koja bi trebala biti polarna, ne mogu biti apsolutno sigurni u tu svoju polarnost sve do određenog vremena u budućnosti, kada dostignu nivo čovjeka br. 4 i nađu se na pragu 5-tog nivoa. To je zbog toga što oni, iako u suštini polarni, svaki sa sobom nose i jednu prošlost koja prekriva njihovo istinsko ‘Ja’, različitim pokrovima. Tek kada oni postepeno počnu odbacivati sa sebe djelove te fasade i kada se ispod nje počne pojavljivati njihovo istinsko lice, doći će i do njihovog postepenog otkrivanja jedno drugom, što im može donijeti jednu neopisivu radost i sreću. Tako će i njihova ljubav svakim danom sve više rasti. Ona će danas biti veća nego juče ali mnogo manja nego sutra.

To je put Pobjede.

  ~***~

  Prema Tradiciji, postoji samo jedan Put, međutim, postoje i tri Prilazna puta koja vode ka njemu i svaki od njih je u vezi sa jednim od tri osnovna tipa vanjskog čovjeka. Put se predstavlja kao jedna rijeka koja se ulijeva u Okean kroz svoja tri rukavca. Voda iz te rijeke potiće iz jednog mirnog jezera koje se nalazi visoko u planinama, a samo jezero odražava u sebi nebesku ljepotu.  

  Evolucija prema Svijesti podrazumijeva kretanje iz zone posljedica ka zoni uzroka. Drugim riječima rečeno, radi se o usponu stepenicama koje vode od – biti proizvod, do – biti proizvodać; od mehaničke egzistencije, koja podrazumijeva Smrt, - prema egzistenciji kojom upravlja stvaralački duh, koji predstavlja Život.

  ~***~

  Pitanje cilja je veoma bitno. Šta je to cilj života? Šta bi mogao da bude njegov cilj? Život je besmislen ukoliko nema neki cilj – u ezoteričkom smislu te riječi. Ta tačka gledišta istovremeno pravi razliku između indirektnih i direktnih ciljeva ljudske egzistencije.

  Indirektni ciljevi karakteristični su za opšti slučaj, čovječanstvo kao jednu cjelinu. Čovjek prati životni tok. Nesvjestan da to čini, on služi interesima “Prirode” kroz jednu igru rađanja, ljubavi i smrti; i tako doprinosi razvoju Zraka Stvaranja.

  Direktni ciljevi stvoreni su za specijalne slučajeve. Ovdje čovjek ide protiv opšteg životnog toka. On se individualno penje kosmičkim stepenicama, nakon što je prvo neutralizovao uticaj “Mjeseca” unutar sebe, kojeg on ispoljava na organski život kako bi zadovoljio svoje vlastite potrebe. Direktan cilj se ne može shvatiti, formulisati i slijediti od strane čovjeka osim po cijenu jednog svjesnog napora.

Postoji samo jedan direktan cilj, međutim, tu se radi o jednom dugoročnom cilju koji koji se jedino može ostvariti u fazama. Na svom putu, čovjek koji teži da dosegne Put, mora da formuliše svoje tzv. kratkoročne i srednjeročne ciljeve. Jedan jedini cilj mora se postizati ili ostvarivati u jedno određeno vrijeme i on mora biti u dometu snaga koje tragaoc posjeduje u sebi.

  Ovo je par primjera nekih mogućih direktnih ciljeva: 

-         postati gospodar nad samim sobom

-         sticanje stvaralačkog duha, kao izvora inspiracije

-         podizanje fizioloških procesa do nivoa budne svijesti

-         sticanje novih sposobnosti

-         aktivno učestvovanje u obavljanju nekog ezoteričkog projekta

-         kompletna regeneracija svog bića

  ~***~

  Gledajući sebe i druge, uz pomoć sredstava koja mu stoje na raspolaganju, vanjski čovjek često nije u stanju da odredi kad nešto – stvarno jeste i kad se nesto čini da jeste, niti on može da shvati razliku između ta dva pojma. Gledajući kroz prizmu nerazvijenog organizma svoje Ličnosti, ono što je stvarno Istinsko, njemu se čini da je relativno. Razlikovanje istinskog od relativnog je posebno teško za čovjeka tipa 1, 2 ili 3, koji nemajući stvarne kriterijume za određivanje te vrste razlike, na kraju kaže: ‘sve je relativno,’ što je jedna tvrdnja koja ima samo relativnu vrijednost.

  Tradicija naglašava da je veoma bitno spoznati duboku važnost čovjekove sposobnosti razlikovanja između pojmova biti i činiti se. Da bi se razumjela suština te problematike, trebalo bi se vratiti Izvoru i razumjeti da se Manifestacija izražava u obliku stvorenog Univerzuma, gdje odnos između Beskonačnog i Nule takođe odražava odnos između jedne beskonačno velike količine i beskonačno male količine. Kvantitativno gledajući taj odnos predstavlja jednu veoma malu varijaciju, međutim, sa kvalitativne strane, ona je prilično velika.

  Prema metodologiji same Kreacije, inicijalna Nula se dijeli na beskonačan broj zasebnih nula a svako od nas potiče iz jednog od količnika te Nule, što je u stvari naša Ličnost. Tako da smo mi time dobili jednu tzv. posuđenu egzistenciju.

Tradicija dalje kaže da se značenje Kreacije sastoji u jednoj realizaciji, u odnosu na Nulu, Sjedinjenja koje po svojoj suštini analogno Beskonačnosti.

To znači da je naša misija da u životu takođe ostvarimo jedan količnik Sjedinjenja, počinjući od količnika Nule.

  *[Ovo je normalno izraženo grupom matematičkih formula koje predstavljaju Stvaranje, od faze nemanifestovanog Apsoluta, preko ideje, pa do Ostvarenja Univerzuma, koje sam ja ovom prilikom izostavio. To inače spada u jednu posebnu ezoteričku granu pod nazivom Doktrina Brojeva].

  ~***~

  Znači, naša Ličnost, u suštini ima jednu posuđenu egzistenciju, što bi se današnjim riječnikom moglo usporediti sa životom na kredit. Tako bi mi uz pomoć te Ličnosti trebali ostvariti istinsku Individualnost što bi nam onda omogućilo da uzmemo aktivnog učešća u opštoj evoluciji ovog Univerzuma. Tako bi nam i naše tijelo, koje predstavlja samo jedno boravište za našu Ličnost, trebalo omogućiti da ostvarimo jedno istinsko sjedinjenje. Nama bi trebalo biti jasno da kredit kojeg smo dobili nije neograničen i sa te tačke gledišta trebalo bi obratiti pažnju na ono što je rečeno u Paraboli o talantima. (Mateja XXV 13-30)

  Stoga mi u našoj potrazi za Putom moramo zaraditi pet talanata za pet, ili bar dva za dva, što simbolično predstavlja našu transformaciju iz vještačkog u istinito.

  ~***~

  Biti podrazumjeva bivstvovanje u Sadašnjosti. Mi ne možemo još uvijek biti u Budućnosti, nismo više ni u Prošlosti, ali šta je to Sadašnjost?

  ‘Ja’ Ličnosti, koje je u suštini samo jedan kredit, samo je jedno privremeno ‘Ja’ koje čovjek koristi u nedostatku svijesti istinskog ‘Ja’. Sa ovim ‘Ja’ Ličnosti, čovjek živi ili u Budućnosti ili u Prošlosti. Ličnost nema Sadašnjost, ona joj se samo čini kao jedna nejasna demarkaciona linija. Kada se ta linija dosegne, Budućnost se misteriozno pretvara u Prošlost. Ono što mi nazivamo Sadašnjošću, to je u stvari nedavna prošlost zajedno sa našim slutnjama o bliskoj Budućnosti. Istinska Sadašnjost, kako se čini, za nas ne postoji. 

U realnosti, sukcesija događaja u Vremenu, Istorija u svakom svom aspektu, sastoji se od jedne neprekidne sukcesije nezavisnih i autonomnih čestica istinske Sadašnjosti. Drugim riječima, naša predstava o jednoj demarkacionoj liniji gdje se Budućnost transformiše u Prošlost, je pogrešna. Naš klasični koncept o Budućnosti i Prošlosti je takode pogrešan. U stvari, sve što postoji, postoji u Vremenu. Da bi se potvrdilo njegovo postojanje, jedan objekat koji posjeduje tri dimenzije u prostoru i koji je formiran od čvrste materije, još uvijek treba jedan elemenat vremena. Ukoliko mu se ne da taj elemenat vremena, on onda ne može da egzistira. Tako, Sadašnost ima jedan svoj produžetak, koji joj je neophodan. Za vanjskog čovjeka, taj produžetak je veoma kratak i individualne je prirode.

  ~***~

  Kod svih živih bića trajanje Sadašnjeg momenta je individualno. Kod vanjskog čovjeka, taj momenat traje od njegovog udisaja do izdisaja, što podrazumijeva u prosjeku 3 – 4 sekunde. To vrijeme podrazumjeva njegovo maksimalno trajanje Sadašnjosti. U momentu kada se kod čovjeka naglo pojave emocije, njegovo se disanje ubrzava te tako i trajanje Sadašnjosti smanjuje. Sadašnjost se smanjuje proporcionalno sa ubrzavanjem disanja. Nasuprot tome, neko ko – uz pomoć integracije svoje Sadašnjosti – uspjeva da u nenormalnim uslovima održi svoj fizički ritam u svom normalnom stanju, u stanju je i da zadrži mir i pribranost, što mu onda omogućava donošenje racionalnih odluka.

(Onaj koji je u stanju da za vrijeme bitke čuje topot kopita svog konja, biće pobjednik.)

  Za ljude koji su skloni čestom utapanju (u vanjski život) Sadašnjost se gubi; tako se i one gube kad zapadnu u konfliktne situacije, te često žale zbog odluka koje su donjeli u tim momentima.

S druge strane, što je čovjekova koncentracija dublja, disanje je sporije a Sadašnost duža. Kod stanja kontemplacije, sadašnjost se ne može percipirati.

  ~***~

  Doktrina Sadašnjosti 

  Čovjek na sebe gleda kao na jedan jedan poprečni presjek sadašnjeg momenta a tako ga vide i drugi slični njemu. Iza tih sukcesivnih sekcija od kojih svaka predstavlja jedan jedini momenat, mi možemo naći jedan cijeli film. Između njegovih granica označenih rodenjem i smrću, taj film predstavlja cijeli nas život, sva druga bića s kojim smo bili u kontaktu, kao i jedan skup moralnih i materijalnih okolnosti koje su nas okruživale.

  To se može porediti i sa onim što se događa kada gledamo neki film kroz onaj uski otvor na kaleidoskopu. To nam daje i jednu iluziju kretanja u vremenu. Širina otvora kaleidoskopa odgovara našoj Sadašnjosti, odnosno, periodu od jednog udisaja do drugog. (diferencijalna razlika prezenta)

 U realnosti, Sadašnjost nema svoje trajanje. Ona ne traje; sve što traje, samo se proteže u Vremenu i tako automatski egzistira na cijelom području Budućnost-Prošlost. Međutim, mada je sama Sadašnjost smještena izvan Vremena, mi ćemo morati koristiti pojam ‘trajanje Sadašnjosti’ kako bi naš linearni um lakše shvatio ovaj koncept.

  Tako uz pomoć primjera kaleidoskopa možemo reći da mjereći trajanje nečije individualne Sadašnjosti, uz pomoć vremenskih jedinica, mi u suštini ne mjerimo Sadašnjost, nego samo širinu otvora kaleidoskopa, kroz kojeg čovjek posmatra životni film.

Ukoliko npr. zamislimo jedno jednodimenzionalno biće, jednu živu tačku obdarenu inteligencijom, koja živi na jednoj zakrivljenoj geometrijskoj liniji, onda možemo reći da će ta tačka biti svjesna prostora samo u smislu onoga što je neposredno ispred nje, iza nje i tamo gdje jeste. Zbog toga što njen um nema sposobnost koncepcije druge dimenzije, ona će misliti da živi na jednoj pravoj liniji, pošto joj pojam zakrivljenosti ne može biti poznat.

Ljudsko biće je trodimenzionalno u prostoru a jednodimenzionalno u vremenu. Tako čovjek živi u Vremenu pravolinijski, i nije u stanju da primjeti ništa izvan te linije. Isto kao i u slučaju one tačke iz gornjeg primjera, svo njegovo poimanje svodi se na to šta stoji neposredno iza njega, ispred njega i tu gdje se on trenutno nalazi – tj. u Sadašnjosti, koju on percipira bez onog njenog produžetka . 

  Međutim, ukoliko uz pomoć određenih vježbi ona naša živa tačka zadobije osjećaj za dugu dimenziju i ako se onda odvoji od one geometrijske linije za koju smatra da je sve što postoji, ona će biti iznenađena kad uvidi da sada može vidjeti ne samo onu tačku ovdje, nego da istovremeno vidi i dva fragmenta linije na kojoj živi, od koji se jedan nalazi ispred, a drugi iza.

 

(nova tačka opservacije)

 

 Sa čovjekom koji živi na jednoj Vremenskoj liniji, stvar je potpuno ista. Moramo se sjetiti da je ta linija zakrivljena usljed dejstva Zakona Broja Sedam. S obzirom da je čovjekov um jednodimenzionalan u Vremenu, on ne može vidjeti devijacije te linije u budućnosti.

  Kada jedna osoba prođe kroz fazu čovjeka br. 4 i postane čovjek br. 5, onda ona stiće sposobnost da percipira i drugu Vremensku dimenziju. Isto kao i u onom slučaju kada se ona živa tačka odvaja od svoje linije, tako će i ovaj čovjek biti sposoban da istovremeno posmatra sadašnji momenat, Prošlost i Budućnost. To znači da je sam pojam Budućnosti i Prošlosti samo jedan relativan pojam karaterističan za ograničenu inteligenciju vanjskog čovjeka, dok u realnosti, objektivno, ništa drugo ne postoji do samo Sadašnjost, jedan film koji – u bilo kom svom krugu – sadrži sve, Budućnost i svu Prošlost.

[Da li se onda, s ove tačke gledišta, može razumjeti ona Isusova gramatički apsurdna fraza: … ja sam prije nego se Abram rodio – Jovan, VIII 58]

  Sada možemo već reći da ezoterički rad na samom sebi ima suštinski cilj da proširi čovjekov individualni otvor kroz koji on direktno posmatra Sadašnjost.

  Otvor kojeg posjeduje vanjski čovjek, nije dovoljno širok da bi on mogao kroz njega da posmatra istovremeno Prošlost i Budućnost stopljene zajedno sa jednom širom Sadašnjošću (samo Sadašnjost postoji), tako da bi mogao da ima neke koristi od svega toga. Da bi se to postiglo, taj otvor se mora adekvatno proširiti.

  Percepcija ‘Ja’ koja je u stanju da obuhvati Budućnost i Prošlost u sklopu Sadašnjosti, nije ništa drugo do svijest istinskog ‘Ja’. Sadašnjost koja se posmatra na taj način podrazumijeva Život; a onaj otvor koji je širok tri sekunde predstavlja ona čuvena široka vrata.

  Taj otvor istovremeno predstavlja i one “iglene uši”. (Marko X; 25)

  ~***~

  Tradicija nalazi neke paralele u ovom poslednjem navodu kako bi pojasnila određene faktore koji čovjeku pomažu ili otežavaju pristup Putu. U tom smislu, kao primjer se daju sljedeći navodi: “djeco! Kako je teško onima koji se uzdaju u svoje bogatstvo ući u carstvo Božije! Lakše je kamili proći kroz iglene uši nego li bogatome ući u carstvo Božije. (Marko, X 24-25; Luka, XIII 24-25 i Mateja XIX 23-24)

  Sada se postavlja pitanje: ko je bogat čovjek? U ezoteričkom smislu bogat čovjek je onaj koji pridaje veliki značaj svojoj Ličnosti; onaj koji oslanja na nju, poklanja joj svoje povjerenje i ulaže nadu u nju. To nema nikakve veze sa njegovim materijalnim bogatstvom.

  Već smo prije naglasili da čovjek, da bi uopšte krenuo Putem, prvo mora da doživi jedan moralni bankrot. On tek onda može spoznati sav zalud iluzije ponosa i istinsku vrijednost skromnosti i poniznosti. Bio on bogataš ili prosjak, u tom momentu on će sigurno biti siromašan duhom. Tada će lako proći kroz one iglene uši.  

[Blago siromašnim duhom jer je njihovo carstvo nebesko; (Mateja, V 3)]

  ~***~

  Postoji jedna grupa ezoteričkih vježbi namijenjena za ljude koji su stekli određenu količinu teoretskog znanja i uz pomoć koje oni mogu početi sa praktičnim radom. Cilj ovih vježbi je sticanje istinske Sadašnjosti. Te vježbe su istovremeno fizičke i psihičke prirode, njih je potrebno ih je izvoditi cijelom dužinom Puta jer one služe za:

-         ovladavanje svojim tijelom

-         ovladavanje svojom Ličnošću

-         uspostavljanje kontakta sa višim nivoima svijesti

  ~***~

  Prva grupa ovih vježbi se odnosi na održavanje vanjske čistoće. Tu se radi o održavanju jednog visokog nivoa lične higijene

  ~***~

  Druga grupa se odnosi na unutrašnju čistoću. U vezi s tim, trebalo bi razumjeti da svaka vrsta konstipacije probavnog trakta izaziva određen stepen intoksikacije organizma. Stoga je bitno da čovjek pravilnom ishranom i redovnim fizičkim vježbama obezbjedi redovno pražnjenje svog probavnog trakta.

  ~***~

  Treća grupa ovih vježbi ima za cilj zauzimanje ispravne poze. Da bi se pravilno sprovodile psihičke vježbe, tijelo se mora držati u jednom skoro perfektnom stanju ekvilibrijuma, tako da se sva pažnja može posvetiti objektu vježbe. U vezi s tim, najbolja poza koju bi trebalo zauzeti je tzv. “poza mudraca”. (Nju smo pomenuli u jednom od prošlih dijelova ovog teksta).

  ~***~

  U četvrtu grupu spadaju vježbe pravilnog, ritmičkog disanja.

* [Danas postoje razne tehnike vježbi disanja od kojih neke mogu biti opasne zbog izazivanja plućnog emfizema, te se u vezi s tim preporučuje veliki oprez.]

  ~***~

  Peta grupa: – konstatacija. Ovom grupom vježbi se ulazi na tzv. psihičko područje. Radi se o proučavanju samog sebe. Pojam konstatacije podrazumijeva – sposobnost spoznavanja objektivnog stanja jedne određene stvari ili fenomena za svrhu određenja činjenica, bez upotrebe svog vlastitog mišljenja.

  Odatle, svaki akt konstatacije uključuje jednostavnu opservaciju neke činjenice, dok je čovjek istovremeno svjestan samog sebe. Konstatacija podrazumijeva udvajanje pažnje; na objekat i na samog sebe. Ova vježba zahtijeva od čovjeka svu nepristrasnost koju je on u stanju da ostvari. U svakom drugom slučaju, ona se deformiše u izvještavanje, što sa ezoteričke tačke gledišta nema nikakvu vrijednost.

  Konstatacija obuhvata 2 grupe vježbi:

-         Vanjska konstatacija – gdje posmatramo jedan ili više vanjskih objekata uključujući i sebe; prilikom čega posmatramo i sebe ‘iz vana’.

-         Unutrašnja konstatacija – gdje posmatramo jednu ili više karakternih crta, osobina, činjenica ili fenomena iz našeg ličnog unutrašnjeg života.

  ~***~

  Konstatacije je u svojoj suštini jedna stalna bitka protiv sila koje drže čovjeka u mentalnom snu. Već nam je poznato da čovjek može da gleda a da pri tome ništa ne vidi, što je karakteristika za većinu naših vizuelnih utisaka.

  Kad gledamo i vidimo nešto, onda to možemo nazvati opservacijom. Ukoliko ubacimo u igru i pažnju, tad smo već napravili određeni napredak, međutim, opservacija sama nije dovoljna da bi se postigli određeni ezoterički rezultati jer čak i kada smo obratili svu pozornost, objekat kojeg posmatramo još uvijek nas može zavarati do te mjere da izgubimo svijest o samom sebi.

Istinsku konstataciju, koja nam donosi određene rezultate ezoteričke prirode, možemo dosegnuti samo kad prilikom opservacije uložimo jedan određen svjestan napor ili pažnju, koja je simultano usmjerena prema vanjskom i prema unutrašnjem. Ova vrsta opservacije sa dupliranom pažnjom, zahtijeva se od nas cijelom dužinom Puta ka vrhu ezoterične evolucije. To se u Tradiciji naziva održavnjem trezvenosti.

[A što vam kažem, svima kažem: stražite. (Marko, XIII 37)]

  Već smo vidjeli da vanjski čovjek živi odsutan od samog sebe. On živi u snovima; u snovima tokom noći i u snovima po danu.

Mi provodimo svoj život u jednom dubokom snu. Kako uopšte, u praksi, možemo da prevaziđemo ovakvu jednu situaciju? To je veoma teško, a evo i zašto. Čovjek koji spava zadržava neke svoje određene utiske u smislu životnih iskustava koje je imao u budnom stanju svijesti, zajedno sa pamćenjem svog imena, koje je simbol njegove Ličnosti. Kad se probudi, ova vrsta memorije će mu pomoći da povrati svoju budnu svijest bez nekih većih problema. Međutim, prilikom njegovog prelaza sa ovog na viši nivo svijesti, na nivo svijesti istinskog ‘Ja’, ova dva suštinska elementa će mu nedostajati: iskustvo tog života i poznavanje svog imena na tom nivou. Samo uz pomoć jednog neprestanog rada, uz praktikovanje – konstatacije, koja istovremno podrazumijeva ulaganje svjesnog napora da se postigne prisustvo, sve do one tačke kad ono postaje jedno stvarno prisustvo u samom sebi – čovjek može ostvariti svoje drugo Rođenje, rođenje Individualnosti, što  je u suštini jedan neuništivi spoj njegove razvijene i novorođene Ličnosti sa njegovim istinskim ‘Ja’. Tada će on dobiti i jedno novo ime.

[…koji pobijedi daću mu da jede od mane sakrivene, i daću mu kamen bijel, i na kamenu novo ime napisano, kojega niko ne zna osim onoga koji primi. (Otkr., II 17)]

  ~***~

  Vanjska konstatacija može biti pasivna, kada se radi o objektima koji su nam prezentirani od strane vanjskog filma događaja, tj. kada ih mi ne biramo.

Ona može biti i aktivna, kada se usmjerava na neki odabrani objekat. U svom aktivnom obliku vanjska konstatacija se može vježbati uz pomoć jednog metoda, koji nam ukoliko se češće izvodi, može pomoći da saznamo kakav utisak ostavljamo na druge. Mada to nije svrha ovog metoda, uz pomoć njega možemo spoznati i odbaciti sve one lažne predstave koje imamo o sebi samima. Ova vrsta konstatovanja se zove, konstatovanje sa reflekcijom, ili slikanje samog sebe. Ti snimci imaju najveću vrijednost kada ih napravimo na nekom sastanku tj. u momentu kada se obraćamo nekoj većoj grupi ljudi. Tu moramo uložiti jedan veliki napor konstatacije u smislu da se osjetimo onako kako smo viđeni u tom momentu od strane drugih. Jedan album sačinjen od ovakvih snimaka pomaže nam da u našem ‘mentalnom oku’ rekonstruišemo svoju sliku koju prezentiramo drugima. Da bi tu sliku još bolje upoznali, možemo se poslužiti jednom jednostavnom vježbom sa dva ogledala. Poznato nam je da se naša slika obrne u ogledalu, tako da lijevo postaje desno i obratno. Kada gledamo same sebe uz pomoć dva ogledala, onda se ta naša slika koriguje što nam onda odaje jedan čudan utisak. Određeni nedostaci i crte na našem licu čine se pojačanim, s obzirom da sada naše oko ne može automatski da ispravlja greške kao što je to slučaj sa obrnutom slikom. Ova vježba će nam pomoći i da vidimo svoj vlastiti profil, za koga normalno nemamo priliku da znamo kako izgleda. Ovakva jedna nova vizija samog sebe uvijek nosi nešto sa sobom.

  ~***~

  Drugu grupu konstatacija čine tzv. unutrašnje konstatacije. Tu takođe postoji razlika između pasivnih i aktivnih vježbi, kao što je to slučaj sa vanjskim konstatovanjem.

U svom pasivnom obliku, unutrašnje konstatovanje je najbolje vježbati ujutro u pozi mudraca. Kada se nalazimo u toj pozi i kada su nam svi mišići dovoljno opušteni, moraćemo pasivno da konstatujemo sve ono što nam se  javlja ispred našeg mentalnog oka. Ova vježba traži malo više treniranja, jer se često dešava da u početku ne vidimo ništa. Malo po malo, bićemo u stanju da otkrijemo cijeli jedan svijet pun života i živopisnih boja.  Kasnije će taj svijet postati objektom našeg rada, čiji će cilj biti da u njemu zavedemo red i da nad njim preuzmemo kontrolu; ezoteričkim riječnikom rečeno, mi moramo da ga savladamo. Međutim, prije toga mi ga moramo potpuno izolovati od naše budne svijesti, što se postiže uz pomoć jednog tihog i nepristrasnog pasivnog konstatovanja. Nepristranost je ovdje od presudnog značaja, pošto će se čovjek tu zateći iznenađenim kad u sebi otkrije određena emocionalna i instiktivna  kretanja i određene ideje, koje mu se u njegovom normalnom snu za vrijeme budnosti mogu da učine stranim.

Tako će čovjek pronaći kako u njemu egzistiraju i neki elementi koji će mu se činiti nemogućim i absurdnim. On može spoznati i to kako je on u suštini jedan egoista, spreman da nađe opravdanje za sva ona stanja u sebi samom, koja bi istovremeno, kod drugih, bio spreman da proglasi užasnim ili kriminalnim. Postoji mnogo takvih crta koje čovjek baca u pozadinu svoje svijesti i tamo ih sakriva. On to čini iz dva razloga. Prvi je taj što čovjek ima tendenciju da stvara o samo sebi jednu sliku koja je daleko od realnosti, te on tako izbacuje sve one elemente koji se ne uklapaju u tu sliku. Drugi razlog je taj što čovjeka plaši to što on u stvarnosti jeste. Čovjek mora da se suoči s faktima koji mu pokazuju ono što on stvarno jeste, jer svako okretanje glave u stranu i vraćanje one stare slike sebe, predstavlja jedno laganje samog sebe.

Uostalom, vanjskim ljudima koji žive u vanjskom životu, ne pada ni na pamet da poduzmu ovu vrstu introspekcije. 

  Sve ovo nas ne bi trebalo ni malo čuditi s obzirom da sve to potiče iz jednog sistematskog laganja samog sebe, jer kako već znamo, sa ezoteričke tačke gledišta, vanjski čovjek se rada u lažima, živi u lažima i umire u lažima. Tako, ezoterički rad je jedino što čovjeka može izvući iz divljine u kojoj živi. Ista ova vježba konstatacije ima još jednu prednost koja se sastoji u tome što uz pomoć nje prepoznajemo glavne karakteristike naše Ličnosti.

S obzirom da bi čovjek trebao da izvodi ovu vrstu vježbi kad se nalazi na Prilaznom putu, u nekim slučajevima će se dogoditi da on, ukoliko je odviše slab, ne bude u stanju da se suoči sa ovim aspektima samog sebe, te se tako okrene nazad, siđe s puta i uroni ponovo u još dublju iluziju.

  Ovo podrazumjeva na neki način i jednu fazu selekcije, jer se smatra da kad čovjek stigne negdje pred kraj Prilaznog puta, on postaje čovjekom br. 4, te kao takav, on ne može više da ima jednu lažnu sliku o samom sebi. On mora da postane kao dijete, oslobođen od svih laži i iluzija o samom sebi, i svega onog vještačkog kao što su raznorazna uputstva, obrazovanje i životna iskustva položili u njega.

[I zaista vam kažem, ako se ne povratite i ne budete kao djeca, nećete ući u carstvo nebesko (Mateja xviii 3)]

  Ove vježbe unutrašnjeg konstatovanja predstavljaju jedan instrumenat uz pomoć koga hrabri i uporni tragaoc postaje dijete.

  U svom aktivnom obliku, unutrašnje konstatovanje izabire jedan određen predmet iz našeg unutrašnjeg života na kojeg treba obratiti pažnju; u svom tipičnom obliku tu se radi o jednoj praksi ispitivanja svijesti. Cilj je isti kao i kod vanjskog konstatovanja.

 Svaka od ovih vježbi može dalje voditi do koncentracije, čiji objekat može biti vanjski ili unutrašnji, jer se ‘Božje Carstvo nalazi i u nama i izvan nas’ istovremeno.

  ~***~

  Koncentracija, spada u 6-tu grupu vježbi. Ona se sastoji u odvraćanju pažnje od svega što nije objekat moralne ili fizičke koncentracije.

  ~***~

  U 7-mu grupu vježbi spada kontemplacija. Nju postižemo kada smo u stanju da održimo koncentraciju na istom objektu tokom određenog vremenskog perioda.

  ~***~

  Cilj poslednje grupe vježbi je ekstaza. Koncentracija praćena jednom produženom kontemplacijom vodi čovjeka ka ekstazi, što je u suštini jedna vrsta stanja svijesti.

  ~***~

  Ove poslednje tri grupe vježbi ne mogu biti od koristi ukoliko se nisu postigli opipljivi rezultati prilikom vježbi konstatacije. Sve ovo je od velike pomoći kako bi se čovjek br.3 pretvorio u čovjeka br. 4, što je uslov za otvaranje Puta ezoterične evolucije pred tragaocem.

 

 

Kraj 6-tog dijela

 nastavak: VII dio

Metafizika

Planeta

Prva Strana Vebsajta