G a l a k s i j a. c o m

Politička Ponerologija

 

II Poglavlje

OSNOVNI KONCEPTI

 

Prijevod: Boris

 

 

 Društvo

 

 Priroda je napravila čovjeka takvim da bude društven, što je u njega inkodirano rano, na instiktivnom nivou naše vrste, kao što smo to već prethodno napomenuli. Naš um i ličnost je nemoguće razviti bez kontakta i interakcije sa jednim krugom ljudi koji se stalno širi. Naš um prima podatke od drugih, bilo svjesno, bilo nesvjesno, u vezi sa stvarima iz emocionalnog i mentalnog života, tradicije i misli, uz pomoć rezonantnog senzitiviteta, identifikacije, imitacije, razmjene ideja i permanentnih pravila. Materijal do kojeg dolazimo na te načine se onda transformiše od strane naše psihe kako bi se stvarala jedna nova ljudska ličnost, ona koju nazivamo “našom vlastitom”. Međutim, naša egzistencija je uslovljena neophodnim vezama sa onima koji su živjeli prije, onima koji trenutno obrazuju naše društvo i onima koji će egzistirati u budućnosti. Naša egzistencija ima samo značenje kao jedna funkcija društvenih veza; hedonistička izolacija dovodi do toga da gubimo sebe.

 Čovjekova sudbina je da aktivno sarađuje u oblikovanju sudbine društva, na dva principijelna načina: formiranjem svog individualnog i porodičnog života unutar njega, i aktivnim sudjelovanjem u sveukupnosti društvenih zbivanja baziranom na njegovom, po mogućnosti dovoljnom,  razumijevanju onoga što treba da se radi, što mora da se radi i da li, ili ne, on to može uraditi. To zahtijeva od jedne individue da razvije dva područja znanja o stvarima, koja se donekle preklapaju jedno preko drugog; njegov život zavisi od kvaliteta tog razvoja, kao što od toga zavisi i njegova nacija i čovječanstvo kao cjelina.

 Ako, recimo, posmatramo pčelinju košnicu okom jednog slikara, mi tu vidimo nešto što liči na zakrčenu gomilu insekata povezanih sličnošću njihove vrste. Međutim, jedan pčelar će pratiti komplikovane zakone koji su inkodirani u instiktima svakog insekta kao i u kolektivnom instiktu pčelinje zajednice: to će mu pomoći da razumije kako da sarađuje sa prirodnim zakonima koji upravljaju pčelinjom zajednicom. Roj pčela je jedan organizam višeg organizacionog reda; ni jedna pčela ne može egzistirati izvan njega, te se tako potčinjava apsolutnoj prirodi tih zakona. 

Ukoliko posmatramo gomile ljudi koji zakrčavaju ulice neke velike metropole, mi tu vidimo nešto što liči na individue pokretane od strane njihovih poslova i problema, u trci za nekom mrvicom sreće i zadovoljstva. Međutim, takvo jedno prepojednostavljivanje realnosti navodi nas na nepoštivanje zakona društvenog života koji su postojali mnogo prije nego što su se pojavile metropole, i koji će nastaviti da postoje dugo nakon što ogromni gradovi ostanu bez ljudi i svoje svrhe. Usamljenicima iz jedne takve gomile će veoma teško biti da prihvate takvu realnost, koja - za njih - postoji samo u potencijalnom obliku, mada je oni ne mogu direktno zamisliti ili vidjeti.

 U realnosti, prihvatanje zakona društvenog života sa svom njihovom kompleksnošću, čak i kad naiđemo na početne teškoće u njihovom shvatanju, na kraju će nam pomoći da steknemo nešto što je slično osmozi. Zahvaljujući takvom poimanju ili samo instiktivnoj intuiciji o takvim zakonima, jedna individua će biti u stanju da dosegne svoje ciljeve i aktivno odgoji svoju ličnost. Zahvaljujući dovoljnoj intuiciji i poimanju takvih okolnosti, društvo je u mogućnosti da napreduje kulturalno i ekonomski i da postigne političku zrelost.

 Što više napredujemo u tom razumijevanju, utoliko više će nas društvene doktrine pogađati kao primitivne i psihološki naivne, pogotovo one bazirane na mislima onih mislilaca koji su živjeli u 18-tom i 19-tom vijeku, koje je karakterisala oskudica psihološke percepcije. Sugestivna priroda tih doktrina proističe iz njihovog prepojednostavljenja realnosti, što je nešto što se lako adaptira i koristi u političkoj propagandi.

Te doktrine i ideologije pokazuju osnovne mane u vezi sa razumijevanjem ljudskih ličnosti i razlika među ljudima, što je prilično jasno ako se posmatra u svjetlu prirodnog jezika psiholoških koncepta, a čak i više u svjetlu objektivnog jezika.

Pogled na društvo jednog psihologa, čak ako je on zasnovan i na profesionalnom iskustvu, uvijek daje prednost ljudskoj individui; onda se perspektiva širi kako bi se uključile manje grupe, kao porodice, i na kraju, društva i čovječanstvo kao cjelina. Tako, od početka moramo prihvatiti to da je sudbina individue značajno zavisna od okolnosti. Kad postepeno povećamo obim naših opservacija, onda takođe dobijamo jednu veću slikovnu specifičnost uzročnih veza, a statistički podaci postaju takodje stabilniji.

Da bi se opisala zavisnost između nečije sudbine i ličnosti, kao i stanje razvoja društva, prvo moramo prostudirati cjelokupnu količinu informacija iz tog područja koje smo do tada skupili, dodajući svemu jedan novi rad baziran na objektivnom jeziku.

Ovdje ću navesti samo par primjera takvog rezonovanja kako bih otvorio vrata pitanjima postavljenim u poslednjim poglavljima.  

~~~

 Vijekovima su u raznim kulturama najbolji pedagozi razumijevali značaj formiranja jedne kulture i čovjekovog karaktera, u obimu koncepta koji opisuju psihološke fenomene. Kvalitet i bogatstvo koncepta i jezičke terminologije kojima je ovladala jedna individua ili društvo, kao i stepen u kome se oni približavaju jednom objektivnom pogledu na svijet, uslovljavaju razvoj našeg morala i društvenih stavova. Ispravnost našeg razumijevanja sebe i drugih karakteriše one komponente koje uslovljavaju naše odluke i izbore, bile one prizemne ili važne u našim privatnim životima i društvenim aktivnostima.

Nivo kvaliteta psihološkog pogleda na svijet datog društva je takođe uslov za ostvarenje jedne kompletne sociopsihološke strukture, što je prisutno kao potencijal u psihološkim odlikama unutar naše vrste.

 Samo kad čovjek može razumjeti jednu osobu u odnosu na njen stvarni unutrašnji sadržaj, a ne na neke vanjske etikete, mi mu možemo pomoći na njegovom putu ka ispravnom prilagođavanju društvenom životu, što će biti korisno za njega a takođe će i pomoći u stvaranju jedne kreativne i stabilne strukture društva.

Zasnovana na jednom ispravnom osjećaju i razumijevanju psiholoških kvaliteta, takva jedna struktura će dodijeliti visoko društveno nadleštvo individuama koje su psihički normalne i imaju dovoljno talenta i specifične obuke. Osnovna kolektivna inteligencija ljudskih masa će njih onda poštovati i podržavati. I tako, u jednom takvom društvu, jedini problemi koji će čekati na svoje razrješavanje će biti one stvari toliko teške da obaraju prirodni jezik koncepta, ali obogaćene i kvalitativno oplemenjene. 

 Međutim, uvijek je bilo “društvenih pedagoga” koji su manje istaknuti a više brojni, koji su postajali fascinirani njihovim vlastitim idejama, koje ponekad čak mogu biti i istinite, ali su češće ograničene ili sadrže tragove nekih skrivenih patoloških misaonih procesa. Takvi ljudi su uvijek težili da nameću pedagoške metode koje bi slabile i deformisale razvoj individualnog i društvenog psihološkog pogleda na svijet; oni nanose trajnu štetu društvima, lisavajući ih univerzalno korisnih vrijednosti. Tvrdeći da rade u ime vrednijih ideja, takvi pedagozi u stvarnosti potkopavaju vrijednosti o kojima pričaju i otvaraju vrata za destruktivne ideologije. 

 U isto vrijeme, kako smo već napomenuli, svako društvo sadrži u sebi jednu malu ali aktivnu manjinu osoba sa raznim izvitoperenim pogledima na svijet, pogotovo na područjima koja smo prethodno pominjali, koji su izazvani psihičkim anomalijama, koje ćemo kasnije razmatrati, ili dugotrajnim uticajem takvih anomalija na njihovu psihu, pogotovo za vrijeme djetinjstva. Takvi ljudi kasnije ispoljavaju poguban uticaj na formativne procese psihološkog pogleda na svijet u društvu, bilo direktinim aktivnostima ili uz pomoć pisanog ili nekog drugog prenosa, pogotovo ako se upuste u službu neke ideologije. Mnogi uzroci koji mogu lako da promaknu pažnji sociologa i političkih naučnika, svode se tako ili na razvoj ili na involuciju tog faktora, čiji je značaj za život društva toliko odlučujući kao i kvalitet njihovog jezika psiholoških koncepta.

 Zamislimo da želimo da analiziramo te procese: mi ćemo konstruisati jedan dovoljno kredibilan inventorni metod koji će ispitati sadržaj i ispravnost ideje o pogledu na svijet koji je u pitanju. Nekon što podvrgnemo određene predstavnike  grupa jednom takvom ispitivanju, dobićemo indikatore o sposobnosti tog posebnog društva da razumije psihološke fenomene i zavisnosti unutar njihove države i drugih nacija. To će istovremeno činiti osnovne indikatore o talentu tog društva za upravljanje sobom i napretkom, kao i sposobnošću da vodi jednu razumnu internacionalnu politiku. Takvi testovi mogu obezbjediti jedan rani sistem za upozorenje ukoliko bi se takve sposobnosti narušile, u kom slučaju bi bilo ispravno poduzeti određene mjere na području društvene pedagogije. U ekstremnim slučajevima, za takve zemlje koje procjenjuju problem da poduzmu direktne korektivne mjere, pa čak i da se izopačena država izoluje sve dok se u njoj ne uvedu pogodne korekcije. 

Navešćemo još jedan podesan primjer: razvoj nadarenosti odraslih ljudi, kao i njihovih vještina, realističkog razmišljanja i prirodnog pogleda na svijet će biti optimalan tamo gdje nivo i kvalitet njegovog obrazovanja i potreba za njegovim profesionalnim poslom, odgovaraju njegovim individualnim talentima. Dostizanje takve pozicije za njega predstavlja jednu ličnu, materijalnu i moralnu korist; istovremeno i društvo, kao jedna cjelina, takođe ubire plodove od svega toga.    Takva osoba će to onda vidjeti kao društvenu pravdu u odnosu na sebe.

 Ukoliko dođe do stjecaja različitih okolnosti, uključujući jedan oskudan pogled na svijet datog društva, individue se onda tjeraju da obavljaju poslove kod kojih njihovi talenti ne mogu da dođu do punog izražaja. Kada se to desi, produktivnost te osobe neće biti ništa bolja, a često će biti i gora od one koju bi ostvario radnik sa zadovoljavajućim darom. Takva osoba se onda osjeća prevarenom i preplavljenom obavezama koje ju sprečavaju u ostvarenju samoispunjenja.

Njene misli će za vrijeme posla odlutati u jedan svijet fantazije ili će se baviti stvarima koje nju mnogo više interesuju; u svom svijetu mašte ona će biti ono što treba i zaslužuje da bude.

Takva jedna osoba uvijek zna kad njeni odnosi s društvom ili s poslom krenu nizbrdo; međutim, ukoliko ona istovremeno ne uspije da razvije jedan zdrav kritički stav u vezi sa gornjim granicama njenih sposobnosti i nadarenosti, onda će se njena mašta “fiksirati na” nepravednom svijetu u kome je “moć sve što je nekome potrebno.”  Revolucionarne i radikalne ideje nalaze plodno tlo među takvim ljudima koji su se loše prilagodili društvu. U najboljem interesu društva je da se takvi uslovi poprave ne samo zbog bolje produktivnosti, nego i da bi se izbjegle tragedije.

 U drugu ruku, jedna druga vrsta individue, može dobiti neku važnu funkciju zato što pripada privilegovanoj društvenoj grupi ili organizaciji na vlasti dok su njene sposobnosti i talenti nedovoljni za obavljanje tog posla, pogotovo za rješavanje nekih težih problema.  Takve osobe onda izbjegavaju suočavanje s tim problemima i počinju da se prilično razmetljivo bave nebitnim stvarima. U njihovom ponašanju se onda pojavljuje jedna komponenta glume a testovi pokazuju da se ispravnost njihovog rezonovanja neprestano pogoršava nakon samo par godina takvih aktivnosti. Suočeni sa povećanim pritiskom da obavljaju svoj posao na nivou kojeg nisu u stanju da dosegnu, i sa strahom da će biti otkriveni kao nekompetentni za posao koji rade, oni počinju direktno da napadaju sve one koji su sposobniji od njih ili imaju više talenta, odstranjujući ih sa određenih radnih mjesta i igrajući aktivnu ulogu u degradaciji društvenih i poslovnih odnosa. To naravno rađa osjećaj nepravde i može da vodi do pojave slučajeva koji su prethodno opisani. Tako, oni ljudi koji su se ukorijenili na višim pozicijama preferiraju jednu batinašku totalitarnu vlast koja može da zaštiti njihove funkcije i pozicije.

Na taj način dolazi do nepravilnog korištenja prirodne nadarenosti i radne sposobnosti pripadnika jednog društva što istovremeno vodi ka povećanju nezadovoljstva i tenzija između individua i društvenih grupa; svaki pokušaj da se priđe problematici ljudske nadarenosti i njegove produktivnosti kao jednoj čisto privatnoj stvari, odatle se mora razumjeti kao opasno naivan. Razvoj ili involucija u svim oblastima, kulturnoj, ekonomskoj, kao i u političkom životu, zavise od stepena u kome je pravilno korišten taj fond ljudske darovitosti ili talenta. U krajnjoj analizi, to takođe određuje da li će doći do evolucije ili revolucije.

 Tehnički govoreći, bilo bi lakše napraviti odgovarajuće metode koje će nam omogućiti da odredimo korelaciju između individualnih sposobnosti i društvenog poravnanja u datoj državi, nego se baviti prethodno pomenutim pitanjima razvoja psiholoških koncepta.  Sprovođenje odgovarajućih testova će nam obezbjediti jedan vrijedan indeks kojeg možemo nazvati “indikatorom društvenog reda”. Što je on bliži brojci +1.0, to je vjerovatnije da država koja je u pitanju ispunjava osnovni preduslov za socijalni mir i da će krenuti pravim putem u pravcu jednog dinamičkog razvoja. Jedna niža korelacija bi ukazivala na potrebu društvene reforme. Korelacija vrijednosti blizu nule ili negativna, trebala bi biti tumačena kao znak-opasnosti koji ukazuje na neposredno izbijanje revolucije. Revolucija u jednoj državi često uzrokuje mnogostruke probleme u drugim državama, tako je u najboljem interesu drugih država da prate takve situacije.

 Primjeri koji su gore navedeni ne iscrpljuju pitanje uzročnih faktora koji utiču na stvaranje jedne društvene strukture koja bi adekvatno odgovarala zakonima prirode. Instiktivni nivo naše vrste ima u sebi već inkodiranu intuiciju o potrebi postojanja jedne unutrašnje strukture društva, koja je utemeljena na psihološkim varijacijama;  ona nastavlja da se razvija zajedno s našom osnovnom inteligencijom, inspirišući naš zdrav razum. To objašnjava zašto najveći dio populacije koji je prosječno nadaren, generalno prihvata svoje skromno mjesto u društvu svake države, sve dok to mjesto zadovoljava neophodne uslove za pravilno društveno prilagođavanje i garantuje jedan pravedan način života bez obzira na to na kom nivou društva se ta individua uklopila.  

Ta prosječna većina prihvata i poštuje društvenu ulogu onih ljudi sa superirniom nadarenošću i obrazovanjem, sve dok oni zauzimaju odgovarajuće pozicije unutar društvene strukture.

Međutim, isti ti ljudi će reagovati sa kriticizmom, nepoštovanjem, pa čak i mržnjom kad god neko ko je prosječan kao i oni, pokušava da nadomiješta svoje nedostatke šepurenjem sa neke visoke pozicije.  Procjene koje potiču iz te sfere prosječnih ali razumnih ljudi mogu često biti veoma precizne, što može biti veoma značajno ako uzmemo u obzir da pomenuti ljudi nemaju dovoljno znanja o mnogim aktuelnim problemima, naučne, tehničke ili ekonomske prirode.

 Jedan iskusan političar će rijetko kad pretpostaviti da poteškoće na području ekonomije, odbrane ili unutrašnje politike mogu biti potpuno shvaćene od strane njegovih birača. Međutim, on može i treba uzeti u obzir to da će njegovo vlastito poimanje ljudi i stvari, kao i svega onoga što ima veze sa međuljudskim odnosima unutar pomenute strukture, naći svoj eho u istoj toj većini pripadnika društva. Te činjenice djelomično opravdavaju ideju o demokratiji, pogotovo ako određena država ima jednu takvu istorijsku tradiciju, dobro razvijenu socijalnu strukturu i adekvatan nivo obrazovanja. Međutim, to ne predstavlja one psihološke podatke koji su potrebni za podizanje demokratije na nivo moralnih kriterijuma u politici. Jedna demokratija koju sačinjavaju individue sa nedovoljnim psihološkim znanjem može samo odumirati.

 Isti političar bi trebao biti svjestan činjenice da u istom društvu postoje i oni ljudi koji već na sebi nose neke psihičke posljedice društvene neprilagođenosti Neke od tih individua će pokušavati da zaštite svoje pozicije kojima nisu dorasli, dok će se drugi boriti da im se dopusti da rade ono za šta su nadareni. Upravljanje državom postaje sve teže kad takve bitke počnu da zasjenjuju druge važne probleme. To je razlog zašto stvaranje jedne postene društvene strukture nastavlja da bude osnovni preduslov za društveni red i oslobažanje stvaralačkih vrijednosti. To takođe objašnjava zašto ispravnost i produktivnost procesa stvaranja te strukture čini glavni kriterijum za uspostavljanje jednog dobrog političkog sistema.  

Političar takođe mora biti svjestan da u svakom društvu postoje ljudi kod kojih se osnovna inteligencija, prirodni psihološki pogled na svijet i moralno rezonovanje,  nisu pravilno razvili. Neki od tih ljudi razlog za to nose u sebi, dok su drugi bili pod uticajem psihički nenormalnih ljudi kad su bili djeca. Poimanje društvenih i moralnih pitanja je kod tih ljudi drugačije, kako sa prirodne, tako i sa objektivne tačke gledišta; oni predstavljaju jedan destruktivni faktor za razvoj psiholoških koncepta društva, društvene strukture i unutrašnjih veza.

 U isto vrijeme, takvi ljudi lako prodiru kroz društvenu strukturu uz pomoć jedne razgranate mreže zajedničkih patoloških konspiracija koja je slabo povezana sa glavnom društvenom strukturom. Ti ljudi i njihove mreže učestvuju u genezi zla koje ne štedi nijednu naciju. Ta podstruktura rađa snove o sticanju vlasti i nametanju nečije volje društvu, a prilično često zaživljava u raznim zemljama, kako tokom naše istorije, tako i danas. Zbog toga će znatan dio naše pažnje biti posvećen razumijevanju ovog vijekovima starog i opasnog izvora problema. Neke zemlje sa ne-homogenom populacijom ispoljavaju i druge faktore koji destruktivno djeluju na formaciju društvene strukture i permanentni razvojni proces društvenog psihološkog pogleda na svijet. Njih prvenstveno podrazumijevaju rasne, etničke i kulturalne razlike koje postoje kod bukvalno svake nacije koja je nastala osvajanjem. Sjećanje na bivše patnje i prezir prema pobijeđenima nastavljaju vijekovima da dijele populaciju. Takve poteškoće je moguće prebroditi ukoliko razumijevanje i dobra volja prevladaju kroz nekoliko generacija. Razlike u vjerskim uvjerenjima i moralnim ubjeđenjima u vezi s tim nastavljaju da prouzrokuju probleme, mada ne toliko ozbiljne, ukoliko situacija nije pogoršana postojanjem neke doktrine o netoleranciji ili superiornosti jedne vjere nad svim ostalim. Stvaranje jedne društvene strukture sa patriotskim i nadreligijskim temeljima se takođe ispostavilo mogućim.

 Sve ove poteškoće postaju ekstremno destruktivne ukoliko jedna društvena ili vjerska grupa u skladu sa pridržavanjem njenim doktrinama zahtijeva dodjeljivanje visokih pozicija svojim pripadnicima koje su izvan domašaja njihovih istinskih sposobnosti.

Jedna pravedna društvena struktura ispletena od individualno prilagođenih osoba, tj. kreativna i dinamična kao jedna cjelina, može se formirati samo ukoliko se taj proces podvrgne njegovim prirodnim zakonima a ne nekim konceptualnim doktrinama. Kada je svaka individua u stanju da pronađe svoj vlastiti način samo-ispunjenja uz pomoć jednog društva koje razumije te zakone, individualne interese i zajedničko dobro, to onda koristi društvu kao cjelini.

 Jednu od prepreka za izgradnju psihološkog pogleda na svijet jednog društva, izgradnju zdrave socijalne strukture i ispravnih institucija za upravljanje nacijom,  mođe da predstavlja enormno velika populacija i ogromne udaljenosti kod veoma velikih država. Upravo kod takvih nacija se javljaju i najveće etničke i kulturne varijacije. U jednoj zemlji koja se naširoko proteže i ima stotine miliona ljudi individuama nedostaje jedna bliska podrška njihove domovine, i one se osjećaju nemoćnim kad se radi o uticaju na stvari visoke politike. Struktura tog društva se onda gubi na široko otvorenim prostorima. Ono što tu ostaje, to su uske, generalno, porodične veze. Istovremeno, upravljanje tom zemljom stavra svoje vlastite nezaobilazne probleme: giganti pate od onog ašto bi se moglo nazvati makropatijom (bolest giganta), jer su autoriteti uprave daleko udaljeni od individualnih i lokalnih stvari. Glavni simtom je proliferacija administracijskih odredb; one se mogu činiti za glavni grad države ali su često besmislene kad se radi o vanjskim distriktima ili primjeni na individualne stvari. Državne službenike se tjera da slijepo slijede takve regulacije; opseg korištenja njihovog ljudskog zdravog razuma u realnim situacijama postaje veoma uzak. Takva procedura ponašanja nanosi teške udarce društvu, koje takođe počinje da razmišlja o regulacijama više nego o praktičnoj i psihološkoj realnosti. Psihološki pogled na svijet, koji podrazumijeva osnovni faktor kulturalnog razvoja i koji aktivira društveni život, tako počinje da se komplikuje. To nas tako onda navodi da se upitamo: Da li je jedna dobra vlada uopšte moguća?

Da li je održavanje društvene i kulturne evolucije moguće u ogromnim državama?

Doduše, čini se da su najbolji kandidati za takav razvoj one države čija populacija broji između deset i dvadeset miliona i gdje lične veze između građana, kao i između građana i njihovih autoriteta, još uvike pružaju zaštitu ispravnoj psihološkoj diferencijaciji i prirodnim međusobnim vezama. Prekomijerno velike države bi se trebale podijeliti na manje organizme koji bi uživali znatnu autonomiju, pogotovo u pogledu kulturnih i ekonomskih stvari; oni bi mogli obezbijediti svojim građanima osjećaj jedne domovine unutar koje se njihove ličnosti mogu razvijati i sazrijevati.

Kada bi me neko zapitao šta bi se moglo uraditi za izlječenje SAD-a, države koja manifestuje simptome makropatije,  inter alia, predložio bih podjelu te ogromne nacije na trinaest država, -- koje bi bile iste kao i ove orginalne, osim što bi bile odgovarajuće veće i sa mnogo prirodnijim granicama. Tim državama bi onda trebalo dati odgovarajuću autonomiju. To bi ostavrilo kod građana jedan osjećaj domovine, i oslobodilo bi ih od motivacije za lokalni patriotizam, kao i rivaliteta između tih takvih država. To bi nadalje pospiješilo nalaženje rješenja za druge probleme drugačijeg porijekla.

~~~

 Društvo nije neki organizam koji potčinjava svaku svoju ćeliju dobru većine; niti je ono neka kolonija insekata, gdje kolektivni instikt djeluje kao neki diktator. Međutim, ono takođe ne bi trebalo predstavljati jednu zbirku egocentričnih individua koje su povezane čisto ekonomskim interesima, legalnim i formalnim organizacijama.

Svako društvo je jedna socio-psihološka struktura ispletena od individua sa najvišom psihološkom organizacijom a tako i najraznovrsnijom. Značajan opseg čovjekovih individualnih sloboda potiče od jednog takvog stanja stvari i održava se u jednoj veoma komplikovanoj vezi s njegovim mnogostrukim psihološkim zavisnostima  i obavezama, u vezi s tom kolektivnom cjelinom. 

 Izolovanje ličnih interesa jedne individue u smislu kao da su oni u sukobu sa interesima kolektiva, predstavlja jednu običnu špekulaciju koja radikalno prepojednostavljuje stvarne uslove umjesto da prati njihovu kompleksnu prirodu.  Postavljanje pitanja baziranih na jednoj takvoj šemi je logički neispravno jer sadrži pogrešne sugestije.

U stvarnosti, mnogi tobože kontradiktorni interesi, kao individualno vs kolektivno, ili oni od raznih društvenih grupa i podsruktura, mogu se međusobno pomiriti ukoliko bi se vodili jednim dovoljno prožimajućim razumijevanjem onoga što je dobro u čovjeku i društvu, i ako možemo nadvladati djelovanje emocija kao i nekih primitivnijih doktrina. Međutim, jedno takvo izmirenje zahtijeva prevođenje ljudskih i društvenih problema koji su u pitanju na jedan viši nivo razumijevanja, kao i prihvatanje prirodnih zakona života. Na tom nivou se ispostavlja da i najteži problemi imaju svoja rješenja, jer oni uvijek proističu iz istih podmuklih dejstava psihopatoloških fenomena. S tim pitanjima ćemo se pozabaviti na kraju ove knjige.

Kolonija insekata, bez obzira na to koliko dobro ona bila društveno organizovana, osuđena je na propast kad god njen kolektivni instikt nastavlja da dejstvuje prema njegovom psihogenetskom kodu, uprkos nestanku biloškog značenja. Na primjer, kada pčela-matica ne obavi svoj svadbeni let na vrijeme zbog loših vremenskih uslova, ona počinje da polaže neoplođena jaja, iz kojih se ne leže ništa drugo osim trutova. Pčele nastavljaju da štite svoju kraljicu, kao što ih na to nagoni njihov instikt; i naravno, kada pčele radilice izumru, dolazi do propasti cijele pčelinje zajednice.

U tom momentu, jedan “viši autoritet” u obliku pčelara mođe da spasi to pčelinje leglo. On mora da pronađe i odstrani lažnu maticu a onda da ubaci unutra jednu novu oplođenu maticu zajedno sa nekoliko njenih pčela radilica. To će zahtijevati i privremeno postavljanje jedne zaštitne mreže oko matice, koja će nju i njene sluge štititi od uboda onih pčela koje su još uvijek ostale vijerne staroj matici.  Kasnije, instikt pčelinje zajednice prihvata novu maticu. U tom procesu, pčelar će takođe zaraditi par uboda.

Iz gornjeg primjera rađa se sljedeće pitanje: da li ljudska zajednica koja naseljava ovu planetu može doseći jedno dovoljno dobro poimanje makrosocijalnog patološkog fenomena koji je toliko opasan, gnusan i istovremeno fascinantan, prije nego što to bude prekasno? U ovom momentu, naši individualni i kolektivni instikti kao i naš prirodni psihološki i moralni pogled na svijet ne može nam dati sve odgovore na kojima se mogu utemeljiti djelotvorne protumjere.

 Oni dobronamijerni ljudi koji propovijedaju da sve što nam preostaje, to je da se pouzdamo u “Velikog Nebeskog Pčelara” i vratimo se njegovim zapovijestima, vide obrise jedne generalne istine, međutim, oni takođe trivijaliziraju posebne istine, pogotovo one prirodne. Upravo ove druge su te koje sadrže osnovu razumijevanja fenomena i ciljaju na praktično dejstvovanje. Zakoni prirode su nas načinili veoma različitim jedne od drugih. Zahvaljujući njegovim individualnim karakteristikama, izvanrednim životnim okolnostima i naučnim naporima, čovjek je možda donekle ovladao umjetnošću objektivnog razumijevanja ovih fenomena gorenavedene vrste, međutim, moramo podvući da se to ne bi samo desilo zato što je to u skladu sa zakonima prirode.

Ukoliko bi društva i njihovi pametni ljudi bili u stanju da ostvare jedno objektivno razumijevanje socijalnih i sociopatoloških fenomena, te s tim ciljem savladali svoj emocionalizam i egotizam prirodnog pogleda na svijet, onda bi oni pronašli i načine za dejstvovanje koji bi bili zasnovani na razumijevanju suštine tih fenomena. Tada bi postalo evidento to da jedna efikasna vakcina ili terapija može da se nađe za svaku od ovih bolesti koje haraju zemljom u obliku većih ili manjih društvenih epidemija.

 Kao što jedan mornar koji posjeduje jednu preciznu nautičku mapu uživa veću slobodu u izboru pravca plovidbe i manevrisanju između ostva i zaljeva, čovjek koji je opremljen s jednim boljim razumijevanjem sebe i drugih ljudi, kao i razumijevanjem kompleksnih međuzavisnosti u društvenom životu, postaje nezavisniji od raznih životnih okolnosti i sposobniji za savađivanje situacija koje su teško razumljive. U isto vrijeme, takvo jedno poboljšano znanje čini jednu individuu odgovornijom za prihvatanje njenih obaveza prema društvu kao i da se potčini disciplini koja paralelno iz toga poizilazi. Što je društvo bolje informisano utoliko će ono lakše ostvariti i jedan unutrašnji red i kriterijume za kolektivne zadatke. Ova knjiga je posvećena poboljšanju tog znanja stečenog uz pomoć jednog prirodnog razumijevanja fenomena, nečega što je do sada prekomijerno poimano samo u sklopu moralističkih kategorija prirodnog gledanja na svijet.

 U jednoj široj perspektivi, konstano poboljšavanje shvatanja zakona koji upravljaju društvenim životom, kao i njihovih zabitih kutaka, mora nas navesti na jednu reflekciju neuspijeha i propusta onih društvenih doktrina koje su do danas poznate, i koje su bile zasnovane na jednom ekstremno primitivnom razumijevanju tih zakona i fenomena.

Udaljenost između takvih poimanja i boljeg razumijevanja tih dejstava i zavisnosti u bivšim i sadašnjim socijalnim sistemima nije toliko velika da se ne može prebroditi.

 Sada se rađa jedna nova ideja koja je zasnovana na jednom razumijevanju zakona prirode koje se neprestano poboljšava, i koja konkretno podrazumijeva izgradnju jednog novog društvenog sistema za nacije. Takav jedan sistem će biti bolji od svih njegovih dosadašnjih prethodnika.

 Njegova izgradnja je moguća i neophodna, i to nije samo neka maglovita futuristička vizija.  Nakon svega, cijelom jednom serijom država sada dominiraju okolnosti koje su uništile strukturalne forme građene istorijom, i zamijenile ih društvenim sistemima štetnim za svako kreativno funkcionisanje, sistemima koji se mogu održavati samo uz pomoć sile. Mi smo tako suočeni s jednim velikim građevinskim projektom koji zahtijeva jedan sveobuhvatan i dobro organizovan rad. Što prije poduzmemo taj posao, utoliko više vremena ćemo imati za njegovo izvođenje.

 

 

  Sadržaj knjige


Metafizika

Planeta

Prva Strana Vebsajta