G a l a k s i j a. c o m

Politička Ponerologija

 

IX Poglavlje

Terapija za svijet

 
Prijevod: Boris

 

 

 Vijekovima se pokušavalo liječiti razne bolesti na bazi naivnog razumijevanja i iskustava koja su prenošena iz generacije u generaciju. Takve aktivnosti nisu bile nedjelotvorne; u mnogim slučajevima rezultati su bili pozitivni.  Zamjena te tradicionalne medicine sa  novonastalom modernom naukom prvobitno je dovela do pogoršanja društvenog zdravlja. Međutim, isključivo uz pomoć moderne nauke nestale su mnoge bolesti, oboljenja protiv kojih je tradicionalna medicina bila bespomoćna. Do toga je došlo zato što je prirodno razumijevanje bolesti i njihovih uzroka dovelo do stvaranja uslova za protivdejstvo.  

 U vezi s fenomenima koje diskutujemo u ovom djelu, naša situacija je slična onoj izazvanoj gorenavedenom krizom koju smo pomenuli u vezi sa zdravljem Evropskih nacija. Ostavili smo iza sebe tradicionalne socio-moralne organizacije a da nismo još uvijek elaborirali neku vredniju nauku, koja bi mogla ispuniti procjep. Odatle su nam potrebni noviji kriterijumi koji bi postali osnova za jednu analognu disciplinu s čvrstom strukturom; istovremeno, to bi ispunilo goreću potrebu za njom u današnjem svijetu.

Prema modernom razumijevanju, efikasan tretman jedne bolesti postaje moguć onda kada spoznamo njenu suštinu, njene etiološke faktore i osobine, njen patodinamički tok unutar nekog organizma sa posebnim biološkim karakteristikama. Kada se jedno takvo znanje dosegne, ispostavlja se da je iznalaženje pravilnog tretmana generalno lakši i manje opasan zadatak. Za doktore, bolest predstavlja jedan interesantan, čak fascinantan biološki fenomen. Oni su često prihvatali rizik kontakta sa zaraznim patološkim faktorima i žrtvovali se da bi razumjeli neko oboljenje i da bi bili u stanju da liječe ljude. Zahvaljujući tome, oni su ostvarili mogućnost etiotropičnog tretmana bolesti i vještačke imunizacije ljudskog organizma protiv nekih oboljenja. Tako je danas i vlastito zdravlje doktora bolje zaštićeno; ali oni se nikada ne bi trebali odnositi s prezirom prema pacijentu ili oboljenju od kojeg ovaj boluje.

 Kad smo suočeni s nekim makrosocijalnim patološkim fenomenom koji traži od nas da postupamo s njim na način koji je istovijetan sa principima na kojima se temelji moderna medicina, posebno onim koji se odnose na zarazne bolesti koje se brzo šire među stanovništvom, zakonom se nalažu sve potrebne rigorozne mjere koje takođe moraju da poštuju i oni ljudi koji su zdravi.  Takođe je bitno naglasiti i to da ljudi i političke organizacije koje zastupaju ljevičarski pogled na svijet, generalno zauzimaju jedan mnogo konzistentniji stav u vezi s tim, zahtijevajući takve žrtve u ime zajedničkog dobra.

Moramo biti svjesni toga da je ovaj fenomen, s kojim smo suočeni, istovijetan s onim bolestima protiv kojih se tradicionalna medicina pokazala neuspješnom. Da bi se prevazišlo ovakvo stanje stvari, mi moramo koristiti nova sredstva koja su zasnovana na razumijevanju suštine i uzroka patokratskog fenomena, tj. ponašati se u skladu s principima na kojima počiva moderna medicina. Put ka samom razumijevanju tog fenomena, takođe je bio mnogo teži i opasniji od onoga koji bi trebao voditi od tog razumijevanja do pronalaska  prirodno i moralno opravdanih i dobro organizovanih terapeutskih aktivnosti.  Te metode su potencijalno moguće i vjerovatne jer one proističu iz jednog razumijevanja tog fenomena, samog po sebi, i postaju njegova nadograda.  

Kod ove “bolesti”, isto kao kod mnogih slučajeva tretiranih od strane psihoterapeuta, samo njeno razumijevanje već počinje da liječi čovjekovu ličnost. Pisac ove knjige je to potvrdio u svojoj praksi na individualnim slučajevima. Takođe se čini da će mnogi znani praktični rezultati na sličan način postati primjenljivi.

 Nedostatnost napora baziranih na najvišim moralnim vrijednostima je postalo opštepoznata stvar. U drugu ruku, moćna vojna oružja koja ugrožavaju cjelokupno čovječanstvo mogu se smatrati toliko nezamjenljivim koliko i jedna ludačka košulja, nešto čija se upotreba smanjuje proporcionalno sa poboljšanjem sposobnosti koje regulišu ponašanje onih ljudi kojima je povjerena umjetnost lječenja. Potrebne su nam mjere koje će dosegnuti sve ljude i sve nacije, i koje se mogu primjeniti na ustanovljene uzroke opasnih bolesti. Takve terapeutske mjere ne mogu biti ograničene samo na fenomen patokratije. Patokratija će uvijek pronaći pogodno tlo ukoliko je neka nezavisna država inficirana naprednim oblikom histerizacije, ili ako neka mala privilegovana kasta vrši represiju i eksploatiše ostale sunarodnike, držeći ih u zaostalosti i mraku; u tom slučaju će svako ko želi da pomogne svijetu biti proganjan a njegovo moralno pravo da djeluje, biće dovođeno u pitanje. U stvari, zlo u svijetu čini jedan kontinuum: jedna njegova vrsta otvara vrata drugoj, bez obzira na kvalitativnu suštinu ili ideološke slogane kojima su ogrnuti.

 Takođe postaje nemoguće da se pronađu efikasni načini terapeutskog djelovanja ukoliko su umovi ljudi koji obavljaju taj zadatak zahvaćeni tendencijom ka konverzivnom razmišljanju kao što je podsvjesna selekcija i supstitucija podataka ili ukoliko neka doktrina koja sprečava objektivnu percepciju realnosti, postane obavezna. Pogotovo, neka politička doktrina, za koju je jedan makrosocijalni patološki fenomen, u skadu sa njenom famoznom ideologijom, postao jedna dogma, te je toliko dobro blokirao razumijevanje njegove istinske prirode da je svako razumno dejstvovanje onemogućeno.  Svako ko sprovodi jednu takvu akciju treba prethodno da se podrvgne jednom odgovarajućem  pregledu, ili čak psihoterapiji, da bi eliminisao svaku tendenciju ka aljkavom razmišljanju.

Kao i svaki dobro organizovan tretman, terapija za svijet mora ispuniti dva osnovna zadatka: pojačati opšte odbrambene moći ljudske zajednice i napasti svoju najopasniju bolest, etiotropično ukoliko je to moguće. Uzimajući u obzir sve aspekte koji su pomenuti u poglavlju o ponerologiji, terapeutski napori bi trebali biti usmjereni na podvrgavanje poznatih operativnih faktora geneze zla, kao i procesa same ponerogeneze, jednoj kontroli od strane naučne i društvene svijesti.

Sadašnji pokušaji vjerovanja samo moralnim podacima, bez obzira koliko iskreno se na njih gledalo, ispostavili su se kao neadekvatni isto kao i u slučaju da se nešto poduzima isključivio na bazi podataka sadržanih u ovoj knjizi, ignorišući suštinsku podršku od strane moralnih vrijednosti. Ponerologov stav primarno naglašava prirodni aspekt tog fenomena; mada, to ne znači da je vrijednost onih tradicionalnih pristupa smanjena.  Napori usmjereni na darivanje života nacija potrebnim moralnim uređenjem, trebali bi odatle obrazovati drugo krilo, radeći paralelno i racionalno podržavani prirodnim principima. 

 Moderna društva bila su gurana u stanja moralne recesije tokom kasnog devetnaestog i ranog dvadesetog vijeka; glavni zadatak ove generacije je da se ona izvuku nazad iz toga i to treba da ostane jedna opšta pozadina tih  aktivnosti kao cjeline, uopšte. Namjera da se ispuni zapovijest ljubavi prema svom bližnjem, trebala bi činiti osnovnu poziciju, uključujući čak i one koji su počinili značajna zlodjela, pa čak ako ta ljubav indicira poduzimanje profilaktičkih mijera kako bi se druge zaštitilo od tog zla. Jedan veliki profilaktički poduhvat može se izvesti samo onda kad se to učini s jednom poštenom kontrolom od strane moralne svijesti, s umjerenim riječima i promišljenim djelovanjem. Na toj tački, ponerologija će dokazati svoju praktičnu upotrebljivost u ispunjavanju tog zadatka. Ljudi i vrijednosti sazrijevaju u akciji. Tako, do jedne sinteze tradicionalnih moralnih vrijednosti i ovog novog naturalističkog pristupa moći će jedino doći uz pomoć jednog razumnog ponašanja.

 

Istina kao lijek

  Bilo bi teško da ovdje sumiramo sve izjave poznatih autora koji su se bavili temom psihoterapeutske uloge u pomaganju čovjeku da bude svjestan onoga šta mu je sabilo njegovu podsvijest, što ga neprestano bolno guši, zato što se on bojao da pogleda neprijatnoj istini u oči, a nedostajali su mu i objektivni podaci na osnovu kojih bi mogao izvući pravilne zaključke; ili je bio suviše ponosan da bi sebi dozvolio da postane svjestan činjenice da se ponašao na apsurdan način. Te stvari nisu prilično dobro shvaćene samo od strane specijalista, nego su one i javno poznate u jedno određenom stepenu.

 Kod svake metode analitičke psihoterapije, ili autonomne psihoterapije, kako ju je nazivao T, Szasz (američki psihijatar, prim. prev.), vodeću operativnu motivaciju podrazumijeva osvjetljavanja bilo kakvog materijala koji je potisnut uz pomoć podsvjesnog odabira podataka, ili zapostavljen usljed određenih intelektualnih problema. To je praćeno razbijanjem iluzija sastavljenih od supstitucija i racionalizacija, čije je stvaranje obično proporcionalno sa količinom potisnutog materijala.

 U mnogim slučajevima, materijal koji je usljed straha eliminisan iz polja svijesti, i često zamjenjivan tobože mnogo prihvatljivijim asocijacijama, ne bi nikada prouzrokovao tako strašne posljedice da smo odmah na početku smogli hrabrosti i svjesno ga sagledali. Tada bi bili u prilici da pronađemo neko nezavisno i kreativno rješenje za određene situacije.

 Međutim, u nekim slučajevima, pogotovo kad imamo posla s fenomenima koje je teško razumjeti unutar kategorija našeg prirodnog pogleda na svijet, oslobađanje pacijenta od njegovih problema zahtijeva da mu predočimo bitne i objektivne informacije, pogotovo iz područja biologije, psihologije i psihopatologije, i da mu indiciramo neke specifične ovisnosti koje prije nije uspjevao da razumije.  Na toj tački, savjetničke aktivnosti počinju da dominiraju u psihoterapeutskom radu s pacijentom.  Nakon svega, pacijentu su potrebne dodatne informacije kako bi rekonstruisao svoju dezintegriranu ličnost i formirao jedan novi pogled na svijet koji više odgovara realnosti. Tek tada možemo pristupiti onim tradicionalnijim metodama.  Ukoliko se naše aktivnosti odnose na ljude koji su bili pod uticajem patokratskog sistema, ovaj poslednji uzorak ponašanja je najpogodniji; objektivni podaci koji su izloženi pacijentu moraju ga dovesti do razumijevanja prirode tog fenomena.

 Kako je već pomenuto, autor je imao priliku da prati djelovanje jednog takvog procesa upoznavanja pacijenata o suštini i osobinama tog makrosocijalnog fenomena, na temelju individualnih slučajeva kod kojih je došlo do neuroze usljed uticaja patokratskih društvenih uslova.

U državama koje se nalaze pod upravom takvih vlada, skoro svaka normalna osoba nosi u sebi neke neurotične reakcije različitog inteziteta. Nakon svega, neuroza je jedna normalna prirodna reakcija na potčinjavanje određenom patološkom sistemu.

 Uprkos osjećaju zebnje kojeg je takva jedna odvažna psihoterapeutska operacija često izazivala kod obe strane, moji pacijenti su brzo asimilirali objektivne podatke koji su im bili predočeni, nadopunjavali su ih sa svojom vlastitim iskustvima, tražili dodatne informacije, kao i verifikaciju na osnovu njihove aplikacije tih informacija. Ubrzo nakon toga je dolazilo do spontane i kreativne reintegracije njihovih ličnosti, što je bilo praćeno jednom sličnom rekonstrukcijom njihovog pogleda na svijet. Istovremena psihoterapija samo je nastavila da pomaže u tom sve autonomnijem procesu rješavanja individualnih problema, što podrazumijeva jedan tradicionalni prilaz. Ti ljudi su se riješili od njihove hronične tenzije; njihov perceptivni pogled na tu devijantnu realnost postajao je sve realniji i prošaran humorom.  Ponovno učvršćivanje njihove sposobnosti za održavanje svoje vlastite psihološke higijene, samo-terapije i samo-pedagogije, bilo je mnogo bolje nego što se to očekivalo. Oni su postali dovitljiviji u stvarima koje se tiču praktičnog života i bili su sposobni da ponude drugima dobre savjete. Na žalost, broj ljudi kojima je psihoterapeut mogao vjerovati bio je prilično ograničen.

 Slični efekti mogu se ostvariti i na makrosocijalnom nivou, što je nešto sasvim izvodljivo u sadašnjim uslovima. Kod takvih operativnih razmjera, to će osloboditi jednu sponatnu interakciju među prosvjetljenijim individuama i dovesti do društvene multiplikacije terapeutskog fenomena. Ovo poslednje će onda prouzrokovati jednu kvalitativno novu i vjerovatno donekle burnu društvenu reakciju; mi moramo biti spremni za to, da bi je mogli smiriti. Na kraju, to će dovesti do jednog opšteg osjećaja opuštanja i pobjede istinske nauke nad zlom; ovo se ne može negirati ni na kakav verbalan način a fizička sila takođe tu postaje besmislena. Korištenje mjera koje su toliko različite od bilo čega što je bilo prije korišteno će dovesti do rađanja osjećaja “kraja jedne ere” u kojoj je taj makrosocijalni fenomen mogao da se pojavi, ali on sada umire.  To će od strane normalnih ljudi biti praćeno s jednim osjećajem dobrostanja.

 U sklopu ove sugerisane psihoterapije, dodatni objektificiran materijal u obliku jednog naturalističkog poimanja tog fenomena predstavlja kamen temeljac;  odatle, u ovoj knjizi su prikupljeni najbitniji podaci do kojih je autor uspjeo da dođe i ovdje ih prezentira na jedan djelomično pojednostavljen način. To nesumnjivo ne predstavlja cjelokupno znanje koje je tu potrebno; dalja nadogradnja će biti potrebna. U drugu ruku, posvetio sam manje pažnje metodama, jer bi to stvorilo višestruko dupliciranje onih vrsta terapija koje su već poznate mnogim specijalistima i koje oni koriste u svojoj praksi.

 Svrha ove aktivnosti će biti omogućavanje da svijet ponovo stekne sposobnost korištenja zdravog razuma i da se pogledi na svijet mogu reintegrisati na temelju naučno objektiviziranih i odgovarajuće popularizovanih informacija. Svijet, stvaran na takav način, mnogo bolje će se uskladiti sa realnošću koja je sve donedavno bila pogrešno shvatana; kao rezultat toga, čovjek će biti mnogo osjećajniji u svojim praktičnim aktivnostima, nezavisniji i dovitljiviji u rješavanju životnih problema, a sigurnije će se i osjećati. Ovaj zadatak nije ništa novo; on sačinjava dnevni kruh svakog dobrog psihoterapeuta. Problem širenja ovih bolno nam potrebnih informacija po cijeloj planeti, više je tehničke, nego teoretske prirode.

 ~~~

 Svaki psihoterapeut mora se pripremiti za poteškoće koje će prouzrokovati psihološki otpor proizašao iz perzistentnih stavova i ubjeđenja čiji je nedostatak temelja već predstavljen u ovom djelu. Posebno u slučaju jedne veće grupe ljudi, ti otpori se mogu demonstrativnije manifestovati; međutim, među članovima takvih grupa mi ćemo takođe naći saveznike koji će nam pomoći da skršimo njihov otpor. Da be se ovo vizualiziralo, vratićemo se ponovo na primjer porodice N., gdje je otprilike dvanaest osoba sarađivalo u nasilnom zlostavljanju jednog prijatnog i inteligentnog žrtvenog jarca.

 Kada sam objasnio ujacima i ujnama da se oni godinama nalaze pod uticajem jedne psihički nenormalne osobe, prihvatajući njen deluzivni svijet kao istinski i učestvujući (s osjećajem časti) u njenom osvetničkom iživljavanju na dječaku na kojeg je trebalo svaliti krivicu za sve njene neuspjehe, uključujuci i one do kojih je došlo nekoliko godine prije njegovog rođenja, šok kojeg su dobili privremeno je zagušio njihovu indignaciju. Protivnapad nije uslijedio odmah nakon toga, vjerovatno zato što se to događalo u mojoj kancelariji u Domu zdravlja, a bio sam i zaštićen bijelim mantilom kojim sam se uvijek ogrtao kad se nisam osjećao potpuno sigurnim. Tako sam pretrpjeo samo verbalne prijetnje. Međutim, nedjelju dana kasnije, oni su se počeli vraćati jedan po jedan, blijedi i žalosni; i mada s nekom težinom, nudili su svoju pomoć za popravak situacije u porodici i budućnosti nesretnog dječaka.

 Mnogi ljudi dožive jedan neminovan šok i reaguju s protivljenjem, protestovanjem i dezintegracijom njihove ličnosti, nakon što im se predoči činjenica da se nalaze pod opsjenarskim i traumatskim uticajem jednog makrosocijalnog patološkog fenomena, bez obzira na to da li su oni do tada bili njegovi sljedbenici ili protivnici. Mnogi ljudi su podstaknuti na žestoke reakcije činjenicom da se ideologija koju su, bilo osuđivali ili na neki način prihvatali u smislu jednog vodećeg faktora, sada tretira kao nešto što je po svojoj važnosti na drugom mjestu.

Najglasnije negodovanje će dolaziti od strane onih koji sebe smatraju pravičnim zato što su oni osuđivali taj makrosocijalni fenomen uz pomoć literarnog talenta i povišenog glasa, koristeći se imenom izvedenim iz njegove poslednje važeće ideologije, kao i prekomijernom upotrebom moralizirajućih interpretacija u vezi sa tim patološkim fenomenom. Svaki pokušaj da se njih navede do apercepcije pravilnog razumijevanja patokratije predstavljao bi Sizifov posao, jer bi oni onda trebali postati svjesni činjenice da su svi njihovi dotadašnji napori uveliko služili ispunjavanju jedne svrhe koja je bila obratna od njihovih namijera. Pogotovo, ukoliko su se oni profesionalno upuštali u takve aktivnosti, onda postaje mnogo praktičnije da se izbjegne osobađanje njihove agresivnosti; čak bi se moglo reći da su takvi, mahom stariji ljudi, prestari za terapiju. 

 Transformiranje pogleda na svijet onih ljudi koji žive u sistemima normalnog čovjeka, ispostavlja se kao jedan teži mučan zadatak, jer su oni s mnogo više egoizma privrženi imaginacijama koje su im sugerisane još od njihovog djetinjstva, što im otežava mogućnost da se pomire s činjenicom da postoje stvari koje njihov prirodni konceptualni sistem ne može asimilirati. Njima takođe nedostaju specifična iskustva koja imaju oni ljudi koji godinama žive pod patokratskom vlašću. Odatle, mi moramo očekivati otpor i napade od strane ljudi koji pokušavaju da zaštite njihove izvore prihoda i pozicije, kao i da zaštite svoje ličnosti od jedne uznemiravajuće dezintegracije.  Da bi izbjegli svako zastranjivanje, moramo uzimati u obzir saglasnost reakcija većine.

 Prihvatanje ovakve psihoterapije biće drugačije u državama u kojima su već stvorena društva normalnih ljudi, što će pruzati čvrst otpor patokratskoj vlasti. Dugogodišnje iskustvo, praktično poznavanje fenomena i psihološka imunizacija, davno su tu proizveli plodno tlo za sijanje sjemenja objektivne istine i prirodnog poimanja stvari. Objašnjenje suštine makrosocijalnog fenomena će se tretirati kao jedna malo zakašnjela psihoterapija, koja je trebala biti ponuđena mnogo prije (što bi omogućilo pacijentu da izbjegne mnoge greške) ali je ona, bez obzira na sve, ipak korisna zato što obezbjeđuje red i relaksaciju i omogućava da se čovjek počne razumno ponašati. Ovi podaci, prihvaćeni kroz jedan prilično bolan proces, udružiće se sa iskustvom koje se već prethodno steklo. Tako u svijetu neće biti protesta inspirisanih od strane egoizma ili egotizma. Vrijednost objektivnog gledanja cijeniće se sve više i više, jer ono osigurava temelje za razumno ponašanje. Ubrzo nakon toga, osjećaj realizma kod poimanja svijeta koji nas okružuje, praćen smislom za humor, poćeti će da kompenzira ljude za sva ona iskustva koja su preživjeli, kao i dezintegraciju njihove ličnosti do koje je dovela takva terapija. 

 Ta dezintegracija strukture pređašnjeg pogleda na svijet, stvoriće jedan privremen i neugodan osjećaj  praznine. Terapeutima je dobro poznat njihov naredni zadatak da popune tu prazninu što je moguće prije, materijalom koji je mnogo kredibilniji i vredniji od onog sadržaja koji je nasilno izbačen, pomažući tako da se izbjegne onaj primitivni način reintegracije ličnosti. U praksi je najbolje da se smanji pacijentova zebnja tako što će mu se unaprijed obećati da će mu biti predočen jedan objektiviziran materijal u obliku istinskih podataka. To obećanje se mora održati, s očekivanjem mogućnosti pojave dezintegrativnih stanja. Ja sam s uspjehom testirao ovu tehniku na individualnim pacijentima a preporučujem njenu upotrebu i na masovnom nivou, kao bezbjednu i efikasnu. 

 Kod onih ljudi koji su već razvili jedan prirodni psihološki imunitet, njihova pojačana otpornost na rušilačke uticaje patokratije na njihovu ličnost, stečena pomoću svjesnosti o suštini patokratije,  može biti od manje važnosti ali je još uvijek bitna, jer to vodi do jednog poboljšanog kvaliteta imunizacije i uz mnogo manje tegobnih posljedica u smislu nervne tenzije. Međutim, kod onih ljudi koji oklijevaju a čine dobro-prilagođene pripadnike nove srednje klase, aktivnosti na njihovoj imunizaciji potpomognute njihovim osvještavanjem o patološkoj prirodi fenomena može da preusmjeri kazaljku njihove vage u pravcu pristojnosti.

 Drugi ključni aspekt ovakvih operacija koje se trebaju uzeti u obzir je uticaj ovako prosvijetljenog ponašanja na ličnosti samih patokrata.

U toku individualne psihoterapije, težimo da izbjegnemo informisanje pacijenata o trajnim aberacijama, pogotovo ako imamo razloga da vjerujemo da su one uslovljene nasljednim faktorima. Međutim, prilikom donošenja odluka, psihoterapeuti su vođeni svjesnošću o postojanju tog stanja. Samo kod slučajeva kod kojih je ustanovljeno jedno lakše oštećenje moždanog tkiva, možemo se odlučiti da to predočimo pacijentu, kako bi mu pomogli da lakše podnosi svoje poteškoće i izbjegne nepotreban strah. Kod slučajeva psihopatskih individua, njihove devijacije tretiramo uz pomoć jednog taktičnog, aluzivnog jezika, imajući na umu da oni imaju odredenu vrstu znanja o sebi, a onda nastavljamo sa tehnikama modifikacije ponašanja kako bi korigovali njihovu ličnost, imajući društvene interese, takođe, na umu.

 Kod operacija makrosocijalnih razmjera, neće biti moguće primjeniti jednu tako pažljivu strategiju. Traumatizacija patokrata će biti neizbježna do jednog određenog stepena, pa čak i namjerna i moralno opravdana u interesu mira na zemlji. U skladu s tim, naš stav mora biti definisan prihvatanjem bioloških i psiholoških činjenica; odbacujući bilo kakve interpetacije njihovih psihičkih devijacija koje su nabijene moralom ili emocijama. Prilikom poduzimanja jednog takvog posla, moramo imati na umu dobro društva kao jedan vrhovni cilj; uz sve to, mi ne smijemo napustiti našu psihoterapeutsku ulogu i uzdržavati se od kažnjavanja onih čiju krivicu možemo utvrditi. Ukoliko zaboravimo na to, povećaćemo rizik za izbijanje jedne nekontrolisane  reakcije, koja bi mogla prouzrokovati katastrofu svjetskih razmjera.

 U isto vrijeme, ne smijemo gajiti preuveličane strahove, kao na primjer, da će takve aktivnosti prosvjetljenja javnosti isprovocirati dramatične reakcije među patokratama, tj. jedan talas nasilja ili samoubistava. Ne! One individue koje su opisane kao esencijalne (ili suštinske, prim prev.) psihopate, zajedno sa mnogim drugim nosiocima sličnih nasljednih anomalija, još su od svog djetinjstva razrađivali osjećaj da su psihički drugačiji od drugih. Davanje toga njima na znanje, na njih djeluje manje traumatski, nego što je to slučaj s normalnim čovjekom, kome se sugeriše da je psihički abnormalan. Lakoća s kojom oni potiskuju neprijatan materijal iz polja njihove svijesti, spriječiće ih i da nasilno reaguju.

 Šta oni mogu da rade, kad više nema ideologije kojom se mogu maskirati? Kada se suština tog fenomena jednom naučno razgoliti, psihološki rezultat je taj da oni onda počinju da osjećaju kako se njihova istorijska uloga bliži svom kraju. Njihov rad, nadalje, počinje da dobija jedno istorijsko i stvaralačko značenje, ukoliko im svijet normalnih ljudi ponudi pomirenje bazirano na izvanredno povoljnim uslovima. To će onda dovesti do opšte demobilizacije patokratije, posebno u onim državama u kojima je već izgubljena podrška za neku njihovu ideologiju. Ta unutrašnja demobilizacija, koje se oni tako boje, predstavlja drugi cilj kojeg je važno ostvariti.  

 Najvažniji uslov i nadomjestak terapeutskom radu mora da bude opraštanje patokratama, koje treba da potiče iz razumijevanja, kako njih, tako i znakova vremena. To mora biti sprovedeno uz pomoć odgovarajuće pripremljenog zakona koji je zasnovan na jednom dubljem poimanju čovjeka i procesa geneze zla, koji djeluje unutar ljudskog društva. Taj zakon će se suprostaviti tim procesima na kauzativni način i zamijeniti bivši “kazneni” zakon. Predviđanje donošenja jednog takvog zakona ne smije se samo oslanjati na psihoterapeutska obećanja; to mora biti naučno pripremljeno a odatle i sprovedeno.

 

 

 

  Sadržaj knjige

Metafizika

Planeta

Prva Strana Vebsajta