G a l a k s i j a. c o m

Politička Ponerologija

 

IV Poglavlje

Ponerologija

 
Prijevod: Dragan i Boris

 

 

  Još od davnih vremena, filozofi i religiozni mislioci koji su pripadali različitim kulturama, bavili su se pitanjima moralnih vrijednosti, pokušavajući da nađu odgovor na pitanje šta je dobro. Oni su opisivali vrline ljudskog karaktera i zagovarali da bi ih svi ljudi trebali steći. Stvorili su bogato nasljeđe koje je sadržavalo vjekovna iskustva i reflekcije. I pored očiglednih razlika u kulturi i pristupima, iako su radili u različitim vremenskim periodima i na različitim mjestima, filozofi su došli do zaprepašćujuće sličnih zaključaka vezanih za ljudsku prirodu. To nam pokazuje da sve što je vrijedno, uslovljeno i proističe iz zakona prirode i njihovog djelovanja na individualna ljudska bića i društvene zajednice.

Jednako je interesantno vidjeti kako je relativno malo rečeno o drugoj strani novčića: prirodi, uzrocima i porijeklu zla. Ove stvari su obično sakrivene iza generalizovanih zaključaka i zaogrnute velom tajni. Ovakvo stanje stvari se djelimično može pripisati društvenim uslovima i istorijskim okolnostima pod kojim su ovi mislioci radili: njihov rad je mogao biti djelimično diktiran ličnom sudbinom, ukorijenjenom tradicijom ili čak licemjerjem. Poslije svega, pravda i vrlina su suprotnost sili i perverziji: isto važi za istinoljubivost u odnosu na lažljivost, kao što je zdravlje u suprotnosti sa bolešću. Takođe je moguće da je ono što su oni rekli o pravoj prirodi zla kasnije sakriveno pod uticajem istih tih sila koje su oni namjeravali razotkriti.

Karakter i porijeklo zla su tako ostali sakriveni u tajnim sjenkama i ostavljeni literaturi da se bavi njima jednim jako izražajnim jezikom. Ali, ma koliko taj jezik literature bio izražajan, on nikad ne doseže istinske korijene te pojave. Uvijek ostaje određeni saznajni prostor kao neka neistražena prašuma moralnih pitanja koja se opire razumijevanju i filozofskim generalizacijama.

Filozofi današnjeg vremena razvijajući meta-etiku pokušavaju da se proguraju kroz elastični prostor koji vodi ka analizi jezika etike, doprinoseći kamenčiće za sklapanje jednog mozaika koji će pomoći u eliminisanju nesavršenosti i navika prirodnog konceptualnog jezika.

Istraživanje ovih uvijek misterioznih fenomena je jako privlačno za naučnika.

Istovremeno, aktivni praktičari u društvenom životu i obični ljudi koji traže svoj put su ograničeni svojim povjerenjem u određene autoritete. Vječita iskušenja kao što je nipodaštavanje nedovoljno dokazanih moralnih vrijednosti ili nekritičko prihvatanje naivnog čovjekovog poštovanja prema njima, nemaju adekvatnu protivtežu u racionalnom razumijevanju realnosti.

Kada bi se doktori ponašali kao etičari tj. kada bi oni fenomene relativno ne-estetskih bolesti odlagali u sjenku svog ličnog iskustva zato što su prvenstveno zainteresovani za proučavanje pitanja fizičke i mentalne higijene, ne bi bilo ni današnje moderne medicine. Čak bi i korijeni nauke o zdravlju bili sakriveni u sličnim sjenkama. Uprkos činjenici da je od samih početaka teorija higijene povezana sa medicinom, doktori su bili u pravu kad su proučavali bolest iznad svega. Oni su rizikovali sopstveno zdravlje i žrtvovali se da bi otkrili uzroke, biološke osobine bolesti i da bi, nakon toga, razumjeli dinamiku toka bolesti. Razumijevanje prirode bolesti i načina njenog razvijanja omogućava iznalaženje određenih metoda za njeno liječenje.

***

Kad su proučavali sposobnost organizma da se brani od bolesti, naučnici su pronašli vakcine, koje omogućavaju organizmu da postane otporan na neku bolest bez potrebe da prođe kroz nju, u njenoj potpunoj manifestaciji. Zahvaljujući tome, medicina pobjeđuje i preventira fenomene koji se po svom opsegu i aktivnosti, takođe mogu smatrati jednom vrstom zla.

Tako se pojavljuje pitanje: zar ne bi neki sličan modus operandi mogao biti korišten za proučavanje uzroka i geneze nekih drugih vrsta zla koja šibaju ljudske individue, porodice i društva, uprkos činjenici što se to može činiti mnogo uvredljivijim za naša moralna osjećanja, nego što je slučaj s bolestima? Iskustvo je podučilo pisca ove knjige da je zlo po svojoj prirodi slično bolesti, mada je ono možda kompleksnije i nedokučivije za naš razum. Njegova geneza otkriva mnoge faktore, patološke, pogotovo psihopatloške, po svom karakteru, čiju su suštinu medicina i psihologija već proučavale, a čije razumijevanje zahtijeva dalja istraživanja na tim područjima.

Paralelno jednom tradicionalnom pristupu, problemi koji se obično smatraju moralnim, takođe se mogu tretirati na bazi podataka dobijenih od strane biologije, medicine i psihologije, jer su faktori te vrste istovremeno svuda prisutni kao jedna cjelina.

Iskustvo nas uči da razumijevanje suštine i postanka zla generalno proističe uz pomoć korištenja podataka iz tih područja. Sama filozofska reflekcija nije dovoljna. Filozofska misao možda jeste začela sve naučne discipline, ali te druge naučne discipline nisu sazrele sve dok nisu postale nezavisne, na bazi detaljnih podataka i veza s drugim disciplinama koje su takođe obezbjeđivale takve podatke. Ohrabren često "slučajnim" otkrićima tih prirodnih aspekata zla, pisac je imitirao medicinsku metodologiju; kao klinički psiholog i medicinski saradnik, on je ionako imao jednu takvu tendenciju. Kao što je to slučaj s doktorima i bolestima, on je preuzeo rizik bliskog kontakta sa zlom i pretrpjeo je određene posljedice. Njegov cilj je bio da osigura mogućnosti za razumijevanje prirode zla, njegovih etioloških faktora, kao i da prati njegovu patodinamiku. Najnovija zbivanja u biologiji, medicini i psihologiji otvorila su toliko mnogo avenija, tako da se gorenavedeni pristup ispostavio ne samo kao jedini moguć, nego i kao izvanredno plodan. Lično iskustvo i rafinirane metode kliničke psihologije dozoljavali su donošenje sve ispravnijih zaključaka. Tu je bio i jedan veliki problem: nedovoljno podataka, pogotovo iz područja nauke o psihopatijama. Taj problem je morao biti savladan na temelju mojih ličnih istraživanja. Taj nedostatak je bio izazvan usljed zapostavljanja tog područja, teoretskih poteškoća s kojima su se naučnici susretali, kao i nepopularne prirode tih problema. Ovaj rad uopšte, a ovo poglavlje pogotovo, sadrži i upute na one dijelove istraživačkog rada koji su bili spriječeni da se objave, kao i one koje pisac nije želio da objavi iz razloga lične bezbjednosti. Na žalost, sada je dosta toga izgubljeno a starost mi ne dozovoljava da pokušam to da povratim. Nadam se da će moji opisi, opservacije i iskustvo, koje sam ovdje kondenzirao iz moje memorije, obezbijediti platformu za jedan novi napor da se dođe do podataka koji su potrebni da se ponovo potvrdi ono što je onda potvrđeno. I pored toga, na osnovu mog ličnog rada kao i rada drugih u tim prošlim tragičnim vremenima, uzdigla se jedna nova disciplina koja je postala naš svjetionik; dva grčka monaha, filologa, nazvali su je – "PONEROLOGIJA," na osnovu grčke riječi:

poneros = zlo. Tako je proces geneze zla, u skladu s tim, nazvan "ponerogeneza." Nadam se da će ovi skromni početci izrasti u nešto što će nam omogućiti da savladamo zlo uz pomoć razumijevanja njegove prirode, uzroka i razvoja.

~~~

Između 5000 psihotičnih, neurotičnih, i zdravih pacijenata, autor knjige je izabrao 384 odrasle osobe koje su se ponašale na način na koji su ozbiljno povređivali druge. Oni su dolazili iz svih krugova poljskog društva, mada većinom iz velikih industrijskih centara koji su se odlikovali lošim radnim uslovima i znatnim zagađenjem zraka. Predstavljali su raznovrsna moralna, drusštvena i politička stanovišta. Oko 30 njih je bilo osuđivano, a kazne su često bile previše stroge. Nakon što su bili oslobodđeni iz zatvora, ti ljudi su ponovo pokušavali da se prilagode društvenom životu što im je davalo tendenciju da budu iskreni prema meni – psihologu.

Drugi su izbjegli kaznjavanje; a neki su povređivali svoje drugare na načine koji nisu kažnjivi u pravnoj praksi. Neki su bili zaštićeni političkim sistemom koji je sam po sebi bio jedan ponerogenični derivat. Pisac ove knjige je imao i tu prednost da razgovara s osobama čije su neuroze bile izazvane usljed nepravdi koje su one doživljavale.

Svi gore pomenuti ljudi su bili podvrgnuti jednoj detaljnoj anamnezi (istraživanje istorije bolesti, prim. prev.) kako bi se utvrdile njihove cjelokupne mentalne sposobnosti, a odatle i postojanje mogućih oštećenja moždanog tkiva, kao i određivanje njihovih međusobnih veza.

[Moje procedure su bile slične onima koje su se koristile u Velikoj Britaniji, za razliku od američkih verzija. Uz to sam koristio i dva testa: jedan je bio stari britanski test sposobnosti koji je bio prilagođen za kliničke svrhe. Drugog sam ja sam usavršio. Na žalost, kad su me protjerali iz Poljske, bilo je nemoguće da prenesem bilo koje od mnogih rezultata drugim psiholozima, zato što su mi bili oduzeti svi moji naučni radovi, zajedno sa skoro svom ostalom imovinom.]

Druge metode su takođe bile korištene u skladu s pacijentovim stvarnim potrebama kako bi se sklopila jedna dovoljno ispravna slika njegovog psihičkog stanja. U većini tih slučajeva autoru su bili dostupni rezultati medicinskih pregleda i laboratorijskih testova koji su bili napravljeni u medicinskim ustanovama.

Psiholog može skupiti mnogo vrijednih opservacija kao što su ove koje su korištene u ovom radu, kad je on sam podvrgnut zlostavljanju, ukoliko njegov kognitivni interes nadvlada njegove prirodne ljudske emotivne reakcije. Ukoliko ne, on onda mora koristiti svoje profesionalne vještine kako bi prvo sebe spasio. Autoru nikada nije nedostajalo takvih prilika jer je njegova nesretna zemlja obilovala primjerima ljudske nepravde kojoj je on sam bio podvrgavan u mnogo navrata.

Analiza njihovih ličnosti i geneze njihovog ponašanja otkrila je da samo 14 do 16 posto onih koji povređuju druge nije pokazivalo nikakve psihopatološke faktore koji bi mogli uticati na njihovo ponašanje. U vezi s ovom statistikom moramo naglasiti da ovo psihologovo neutvrđivanje tih faktora, ne dokazuje i da oni nisu postojali. Kod značajnog dijela ove grupe slučajeva, nedostatak dokaza bio je donekle rezultat nedostatka mogućnosti za detaljnije ispitivanje pacijenata, nedostatnosti metoda za testiranje, kao i nedostatka potrebne vještine kod istražitelja. Tako se prirodna realnost činila u principu drugačijom od svakodnevnih stanovišta, koje tumače zlo na jedan moralizirajući način, kao i od pravne prakse, koja samo u jednom malom broju slučajeva dosuđuje smanjenje kazne na bazi uzimanja u obzir patoloških karakteristika nekog kriminalca.

Mi često možemo rezonovati na bazi ekskluzivnih hipoteza, npr. zamišljati šta bi se dogodilo da porijeklo nekog posebnog pogrešnog ponašanja nije imalo neku patološku komponentu. Onda obično dođemo do zaključka da se taj akt ne bi dogodio ili zbog toga što je patološki faktor spriječio njegovu pojavu ili je on postao glavna komponenta u njegovom nastanku. Ta hipoteza tako, sama po sebi, sugeriše da su takvi faktori obično aktivni u genezi zla. Ubjeđenje da patološki faktori generalno učestvuju u ponerogeničnim procesima čini se još vjerovatnijim ako takođe uzmemo u obzir i ubjeđenje mnogih učenjaka na polju etike, da zlo u ovom svijetu predstavlja jednu vrstu mreže ili kontinuuma uzajamnog kondicioniranja.

Unutar te ispreletene strukture, jedna vrsta zla hrani i otvara vrata drugima, bez obzira na individualne ili doktrinarne motivacije. To ne poštuje granice individualnih slučajeva, društvenih grupa ili nacija. Kako su patološki faktori prisutni unutar sinteze većine slučajeva zla, oni su takođe prisutni i u toj neprekidnoj sredini ili kontiniumu.

Dalja razmatranja tako dobivenih opservacija uzimala su u obzir samo jedan dio gorenavedenih raznolikih slučajeva, pogotovo one koji nisu proizvodili sumnju sudarajući se sa prirodnim moralnim stanovištima, i one koji nisu pokazivali praktične teškoće za dalje analize (kao nemanje daljeg kontakta sa pacijentom).

Statistički pristup je obezbjedio samo generalne norme. Intuitivna penetracija svakog individualnog problema i slična sinteza cjeline, ispostavila se kao najproduktivnija metoda na tom području. Uloga patoloških faktora u procesu porijekla zla može biti odigrana od strane bilo kojeg poznatog ili još uvijek nedovoljno istraženog psihopatološkog fenomena, kao i od strane nekih patoloških elemenata koje medicinska praksa ne svrstava pod psihopatologiju. Međutim, njihova aktivnost u ponerogeničnom procesu je zavisna od karakteristika koje su drugačije od očiglednosti i inteziteta stanja. Upravo suprotno, najveća ponerogenična aktivnost se postiže patološkim faktorima jednog inteziteta koji generalno dozvoljava njihovo otkrivanje uz pomoć kliničkih metoda, iako oni još uvijek nisu smatrani patološkim po mišljenju društvene okoline. Takav jedan faktor može prikriveno ograničiti sposobnost njegovog nosioca za kontrolu ponašanja, ili uticati na druge osobe, traumatizirajući njihove psihe, fascinirajući ih, navodeći njihove ličnosti da se nepravilno razvijaju, ili izazivajući osvetničke emocije ili žudnju za kažnjavanjem.

Jedno moralističko tumačenje takvih agenata i njihove zaostavštine djeluje protiv sposobnosti čovječanstva da vidi uzroke zla i da se koristi zdravim razumom u borbi protiv njega. To je razlog zašto identifikacija takvih patoloških faktora i otkrivanje njihovih aktivnosti često može ugušiti ponerološke djelatnosti. U procesu postanka zla, patološki faktori mogu djelovati iz unutrašnjosti jedne individue koja je počinila štetno djelo; takva aktivnost se relativno lako može utvrditi od strane javnog mnenja ili pravosuđa. Mnogo rjeđe se obraća pažnja na to kako vanjski uticaji koje emituju njihovi nosioci, djeluju na individue ili grupe. Takvi uticaji, međutim, igraju značajnu ulogu u sveopštoj genezi zla. Da bi ti uticaji bili aktivni, patološke karakteristike koje su u pitanju, moraju biti interpretirane na moralistički način, tj. drugačije od njihove istinske prirode. Postoje mnoge mogućnosti za takve aktivnosti. Hajde da, u ovom momentu, naznačimo one koje su najštetnije.

Svaki čovjek u svom životnom vijeku a posebno za vrijeme djetinjstva, asimilira psihološki materijal od drugih kroz mentalnu rezonanciju, identifikaciju, imitaciju i druge komunikativne načine, transformirajući ih za izgradnju svoje vlastite ličnosti i pogleda na svijet. Ako je takav materijal kontaminiran patološkim faktorima i deformitetima, razvoj ličnosti će takođe biti deformisan. Proizvod toga će biti jedna osoba koja nije stanju pravilno da razumije ni sebe ni druge, normalne ljudske odnose i moral; ona će se razviti u jednu ličnost koja će činiti zla djela uz veoma slab osjećaj da griješi. Da li je ona stvarno kriva?

Čovjekova vijekovima stara moralna slabost i nedostatna inteligencija, ispravno rezonovanje i znanje u kombinaciji sa aktivnostima razovrsnih patoloških faktora, stvaraju jednu kompleksnu mrežu uzročnosti koja često sadrži i povratnu spregu ili zatvorene uzročne strukture. Praktično govoreći, uzrok i posljedica su često široko razdvojeni u vremenu, što otežava praćenje njihovih veza. Ukoliko je obim naših opservacija dovoljno širok, onda ponerogenični procesi podsjećaju na kompleksne hemijske sinteze, gdje modifikovanje jednog jedinog faktora uzrokuje promjene u cijelom procesu. Botaničarima je poznat zakon minimuma, gdje je rast biljke ograničen količinom onog sastojka koji je deficitaran u zemlji. Slično tome, eliminacija (ili bar, ograničavanje) aktivnosti jednog od gorepomenutih faktora, ili nedostataka, može prouzrokovati odgovarajuću redukciju u cjelom procesu geneze zla.

Moralisti nas već vijekovima savjetuju da razvijamo etiku i ljudske vrijednosti; oni se nalaze u potrazi za ispravnim intelektualnim kriterijumima. Oni takođe poštuju ispravnost rezonovanja, čiji se značaj na tom području ne može dovoditi u pitanje. Međutim, uprkos svim njihovim naporima, oni nisu bili u stanju da nadvladaju mnoge vrste zla koje vijekovima muče čovječanstvo i koje se u današnjim vremenima povećavaju do nezamislivih proporcija.

Ponerolog ni u kom slučaju ne želi da umanji ulogu moralnih vrijednosti i znanja na tom području; on bi radije da podupre to sa jednim, zasada potcjenjenim naučnim znajem, da bi se zaokružila cijela slika, kako bi se sve to bolje prilagodilo realnosti, te se tako omogućila i jedna efikasija akcija na moralnom, psihološkom, društvenom i političkom planu. Ta nova disciplina je tako primarno zainteresovana za ulogu patoloških faktora u porijeklu zla, pogotovo zato što bi jedna svjesna kontrola i nadzor nad njima, na naučnom, socijalnom i individualnom nivou, mogli efikasno da uguše ili razoružaju te procese.

Nešto što je stoljećima bilo nemoguće, sada je postalo izvodljivo u praksi. Metodološka oplemenjenja zavise od daljeg napretka u prikupljanju detaljnih podataka i ubjeđenja u korisnost takvog ponašanja. Na primjer, u toku psihoterapije mi možemo informisati jednog pacijenta da u genezi njegove ličnosti i ponašanja nalazimo rezultate uticaja druge osobe, koja pokazuje psihopatološke karakteristike.

Takva jedna naša intervencija će biti bolna za pacijenta što će tražiti od nas da postupamo taktično i znalački. Međutim, kao rezultat te interakcije, pacijent će razviti jednu vrstu samo-analize koja će ga osloboditi od posljedica tih uticaja i omogućiti mu da napravi određenu kritičku distancu kad ima posla s faktorima koji su slične prirode. Rehabilitacija će zavisti od poboljšanja njegove sposobnosti za razumijevanje sebe i drugih. Zahvaljujući tome, on će biti u stanju da savladava svoje unutrašnje i intepersonalne poteškoće mnogo lakše i da izbjegava one greške koje mogu povrijediti njega, kao i one u njegovoj neposrednoj okolini.

 

Patološki faktori

Sada ćemo pokušati da napravimo jedan koncizan opis nekih primjera onih patoloških faktora koji su se pokazali kao najaktivniji u ponerogeničnim procesima. Umjesto nekih zamornih statističkih tablica, ovi primjeri su izabrani na osnovu autorovog vlastitog iskustva, te se tako mogu razlikovati od procjena nekih drugih specijalista. Mnogo toga zavisi od specifične situacije. Jedan manji dio statističkih podataka u vezi ovih fenomena posuđen je iz drugih naučnih izvora, a u nekim slučajevima se radi o približnim procjenama dobijenim u uslovima koji nisu dozvoljavali razvoj jednog cjelovitijeg naučnog fronta. Opet, molim čitaoca da uzme u obzir uslove pod kojima je autor radio, kao i mjesto i vrijeme.

Neke istorijske ličnosti će takođe biti pomenute a tu se radi o ljudima čije su patološke karakteristike doprinjele procesu geneze zla u jednom širem društvenom obimu, utiskujući svoj žig na sudbinu nacija. Ustanovljavanje dijagnoze ljudima čije su psihičke anomalije i bolesti umrle zajedno s njima, nije lagan zadatak. Rezultati takvih kliničkih analiza su podložni diskusiji, čak i od strane ljudi koji nemaju dovoljno znanja i iskustva na tom području, samo zato što prepoznavanje takvog jednog stanja svijesti ne odgovara njihovom istorijskom ili literarnom načinu razmišljanja. S obzirom da se to mahom čini na osnovu zaostavštine prirodnog i često moralizirajućeg jezika, ja mogu jedino da naglasim da sam uvijek zasnivao moje nalaze na uporedbi podataka stečenih uz pomoć mnogobrojnih opservacija koje su sprovođene prilikom proučavanja mnogih sličnih pacijenata uz pomoć objektivnih metoda iz savremene kliničke psihologije. Tako sam ovdje zauzeo jedan kritički prilaz, koliko je god to bilo moguće. Pored toga, mišljenja specijalista koji su do svojih rezultata došli na sličan način, takođe će biti od velike vrijednosti.

 

 

 

  Sadržaj knjige

Metafizika

Planeta

Prva Strana Vebsajta