|
Masonsko tumačenje riječi " sloboda ". Budućnost
štampe u masonskom carstvu. Kontrola štampe. Dopisničke
agenture. Šta je progres po shvatanjima masonstva? Još
nešto o štampi. Masonska solidarnost u savremenoj štampi.
Pokretanje provincijalnih " društvenih "
zahtijeva. Nepogrešivost novog režima.
Riječ "sloboda", koja se može tumačiti raznoliko, mi
tumačimo i određujemo ovako:
sloboda je pravo da se može činiti ono što
dozvoljava zakon. Ovakvo tumačenje ove riječi
poslužiće nam u ono vrijeme time što će se sva
sloboda obresti u našim rukama, jer će zakoni rušiti
ili stvarati samo ono što mi budemo željeli
po gore izloženom programu.
Sa štampom ćemo postupiti na slijedeći način.
Kakvu ulogu igra sada dnevna štampa? Ona služi bujnom raspravljanju o našim
bujnim strastima ili sebičnom partizanstvu. Ona
biva prazna, nepravična, lažljiva, i većina
ljudi ne shvata čemu ona služi. Mi ćemo je
osedlati i
dobro zauzdati, i to isto ćemo uraditi i sa svom ostalom
štampom, jer kakvog smisla ima izbavljati se od napada
dnevne štampe ako budemo ostali meta za brošure i
knjige? Mi ćemo pretvoriti taj dragocjeni javni produkt,
dragocjen u smislu pogodnosti njegove
cenzure, u unosan posao za našu državu: mi ćemo je
opteretiti posebnom taksenom prirezom i kaucijama prilikom
osnivanja organa ili tipografija, koji će tako
osigurati našu vladu od svih napada od strane štampe. Za
eventualni napad na nas, mi ćemo kažnjavati nemilosrdno.
Takve mjere, kao što su marke, kaucije i kazne donijeće
ogroman prihod vladi. Istina, partijski listovi mogli bi ne žaliti
novca, ali mi ćemo ih zabranjivati odmah
poslije drugog napada na nas. Niko se nekažnjeno ne može
dotaći oreola naše državničke nepogrešivosti.
Povod za zabranu izdanja - zabranjeni organ uznemirava
umove naroda bez ikakva povoda i osnova. Molim vas da imate u
vidu, da će među onima koji nas napadaju biti i
organi koje smo mi osnovali, ali oni će napadati
isključivo one tačke koje smo mi već
predodredili za izmjenu.
Ni jedna informacija neće dopirati u društvo bez naše
kontrole.
To mi sada postižemo time što sve novosti prima samo nekoliko agencija
u kojima se one koncentrišu sa svih krajeva svijeta. Ove
agencije biće tada potpuno naše ustanove i
objavljivaće samo ono što im mi naredimo.
Kad smo mi sada umjeli da zavladamo umovima gojskih društava
u tolikoj mjeri da pogotovu svi oni gledaju na svjetske
događaje kroz obojena stakla onih naočara koje
im mi stavljamo na oči, kad sada za nas ni u
jednoj državi ne postoje prepreke koje bi nam zatvarale
pristup ka državnim tajnama, kako ih glupost gojska
naziva, šta će tek biti onda kada mi budemo priznati
gospodari svijeta u licu našeg sveopšteg cara?!
No vratimo se na budućnost štampe. - Svaki
koji poželi da bude izdavač, bibliotekar ili štampar
biće prinuđen da dobije za taj posao
ustanovljenu diplomu, koja će mu se u slučaju
krivice odmah oduzeti. Kod takvih mjera oruđe misli
postaće vaspitno sredstvo u rukama naše vlade koja
neće dopustiti narodnim masama da lutaju po prašumama
maštanja o blagodetima progresa. Ko od nas ne zna da su
te blagodeti i dobročinstva direktni putevi ka ružnim
maštarijama koje su porodile anarhične odnose ljudi,
između sebe i vlasti, jer je progres ili, bolje
rečeno, ideja progresa, navela na misao o emancipaciji
svake vrste, ne utvrdivši njene granice...
Svi takozvani liberali anarhisti su, ako ne djela a ono
misli. Svaki od njih juri za avetima slobode padajući
isključivo u samovolju, to jest u anarhiju protesta
radi protesta...
Pređimo na štampu. Mi ćemo je opteretiti
taksama od tabaka i kaucijama, a knjige koje imaju manje
od 30 tabaka - dvostruko više. Mi ćemo ih upisati u
kategoriju brošura, da bi smo s jedne strane smanjili
broj onih listova koji predstavljaju najgori štampani
otrov, a s druge strane - ta mjera će ih prinuditi na
tako dugačke sastave da će ih svijet malo čitati,
naročito zbog njihove skupoće. Ono, pak, što mi
budemo izdavali sami, u korist umnog upućivanja u
obilježenom i željenom pravcu, biće jeftinije i
čitaće se na jagmu. Porezivanje će umiriti
prazan književni zanos, a kažnjivost će staviti književnike
u zavisnost od nas. Ako se i nađu oni koji žele da
pišu protiv nas, neće se naći oni koji će
ta njihova djela da štampaju.
Prije nego što primi na štampanje kakvo djelo, izdavač
mora tražiti od nas dozvolu za to. Na taj način, mi
ćemo mnogo ranije znati za sve zamke i intrige koje nam
se spremaju, i mi ćemo ih razbiti preduhitrivši ih
unaprijed objašnjenjima po temi o kojoj se u knjizi
raspravlja.
Književnost i novinarstvo dvije su najvažnije
vaspitne sile, - eto zašto će naša vlada postati
vlasnik većine listova. Time će se naturalisati
štetan uticaj privatne štampe i zadobiti ogroman uticaj
na umove...
Ako odobrimo deset dnevnih listova, mi ćemo osnovati svojih trideset
i tako dalje u tom smislu. Ali o tome ne smije da bude ni
najmanje sumnje u publici, čega radi će svi
listovi koje mi budemo izdavali imati najrazličitije
i najprotivnije po spoljašnosti pravce i mišljenja, što
će izazvati povjerenje prema nama i privući na
našu stranu naše protivnike koji ništa o tome ne slute,
te će oni na taj način pasti u našu klopku i biti
potpuno bezopasni.
Na prvom mjestu biće postavljeni organi službenog
karaktera. Oni će uvijek biti na strani i čuvati
naše interese, te će stoga i njihov uticaj biti
relativno ništavan.
Na drugom - stajaće organi poluslužbeni
čija će se uloga sastojati u tome da privuku
ravnodušne i zagrijane.
Na trećem mjestu postavićemo tobože našu
opoziciju, koja će makar u jednom od svojih organa
predstaviti se tobože kao naš antipod. Naši stvarni
protivnici primiće u duši ovu varljivu opoziciju za
svoje ljude i pokazaće nam svoje karte.
Svi naši listovi predstavljaće sve moguće
pravce - aristokratski, republikanski, revolucionarni, šta
više anarhistički - dokle god, naravno, bude bio živ
ustav... oni će, kao indijski bog Višnu, imati
stotinu ruku od kojih će svaka pipati puls čiji
god hoćete u javnom mnenju. Kada dođe do
ubrzanja pulsa,
tada će ove ruke povesti javno mnenje u pravcu našeg
cilja, uzbuđena osoba gubi moć rasuđivanja
i lako se podaje sugestiji. One budale, koje budu mislile
da izražavaju mišljenje lista svog tabora, izražavaće
naše mišljenje ili ono koje mi želimo. Uobražavajući
da idu za organom svoje partije, oni će poći za
onom zastavom koju mi budemo istakli.
Da bismo upućivali u tom pravcu ovu našu
novinarsku miliciju, mi moramo naročito pažljivo
organizovati ovaj posao. Pod imenom centralnog odsjeka štampe,
mi ćemo osnovati književne skupove na kojima će
naši agenti davati parole i signale. Pretresajući
i oponirajući našim projektima uvijek površno i
nedodirivajući njihovu suštinu, naši će organi
voditi prazno puškaranje sa službenim listovima samo
zato, da bi nam pružili povod da se izjasnimo podrobnije
nego što smo to mogli uraditi u svojim početnim službenim
izjavama, naravno, kad
to za nas bude probitačno i korisno.
Ovi napadi na nas odigraće još i tu ulogu što
će podanici biti uvjereni u potpunu slobodu javnog
govora, a našim će agentima to dati povod da
tvrde kako protivnički listovi govore koještarije,
jer ne mogu da nađu prave razloge za stvarno opovrgavanje naših
naređenja.
Takve, neprimjetne za javno mnjenje, ali sigurne
mjere najuspješnije će okrenuti javnu pažnju i
povjerenje na stranu naše vlade. Zahvaljujući njima,
mi ćemo ukoliko to bude potrebno uzbuđivati i
smirivati duhove u političkim pitanjima, ubjeđivati
ili zbunjivati, štampajući čas istinu čas
laž, fakt ili njihova pobijanja, s obzirom na to da li su
oni dobri ili rđavo primljeni, uvijek oprezno pipajući
teren prije nego što na njega stupimo...
Mi ćemo pobijeđivati naše protivnike
nasigurno, jer oni neće imati na raspoloženju organe
štampe u kojima bi se mogli izjasniti do kraja usljed
gorepomenutih mjera preduzetih protiv štampe.
Probne kamičke, koje mi budemo bacali u našoj
trećerazrednoj štampi, u slučaju potrebe, mi čemo
energično opovrgavati u našim polu-službenim
listovima.
I sada već u izvjesnim formama, recimo u
francuskom novinarstvu, postoji masonska solidarnost u
paroli: svi organi štampe vezani su među sobom
profesionalnom tajnom; slično starim augurima,
nijedan član njezin, neće izdati tajnu svojih
saznanja i podataka, ako nije odlučeno da se ona
objavi. Ni jedan od novinara neće se usuditi da
oda tajnu, jer se nijedan od
njih ne pušta u književnost ako u cijeloj prošlosti njegovoj nema
kakve bilo sramne ranice. Te bi rane bile odmah otvorene.
Dokle god su te rane samo tajna njih nekolicine, oreol
dotičnog novinara privlači mišljenje većine
svijeta - za njim idu sa oduševljenjem.
Mi računamo naročito na provinciju. U
njoj mi moramo izazvati one nade i težnje, sa kojima
bismo se uvijek mogli baciti na prestonicu, ističući
prestonicama za samostalne nade i težnje provincije.
Jasno je da izbor njihov mora uvijek biti isti - naš.
Nama je potrebno da se prestonice ponekad, dok mi ne
uzmemo punu vlast, nađu obavijenim provincijalnim mišljenjem
naroda, to jest većine udešene od naših agenata.
Nama je potrebno da se prestonice u psihološkom trenutku
ne odaju pretresavanju i kritici svršenog fakta iz
jedinog razloga što je on primljen mišljenjem
provincijalne većine.
Kada budemo u periodu novog režima, prelaznog ka
našoj vladavini, mi nećemo smjeti dopuštati da štampa
otkriva društveno nevaljalstvo; potrebno je da se misli
da je novi režim u tolikoj mjeri sve zadovoljio, da su
čak i zločini iščezli...
Svi
slučajevi zločinstva moraju ostati poznati samo
njihovim žrtvama i slučajnim svjedocima - nikome više.
|