|
Jedinstveni svjetski prevrat. Kazne. Buduća sudbina Goja - masona.
Mističnost vlasti. Razmnožavanje masonskih loža.
Centralna uprava mudraca.
"Azefovština". Masonstvo kao rukovodilac svih
tajnih društava. Značaj javnog uspjeha.
Kolektivizam. Žrtve. Kazne masona. Pad prestiža zakona i
vlast. Predizbraništva. Kratkoća i jasnost zakona
budućeg carstva. Poslušnost starješina. Mjere
protiv zloupotrebe vlasti. Surovost kažnjavanja. Krajnji
rok sudijske starosti. Liberalizam sudija i vlasti.
Svjetski novac. Apsolutizam masonstva. Pravo kasacije.
Patrijahalni " izgled " vlasti budućeg
" vladara ". Pravo jačeg kao jedno pravo.
Car izrailjski - patrijarh svijeta.
Kada se mi definitivno zacarimo, blagodareći
državnim prevratima koji će svugdje biti
pripremljeni za jedan isti dan, poslije definitivnog
priznanja nepodobnosti svih postojećih vlada (a dotle
će proći dosta vremena, možda i cijeli jedan
vijek), mi ćemo se postarati da protiv nas ne bude
zavjera. Toga radi mi ćemo nemilosrdno kazniti sve
one koji predusretnu našu vladavinu s oružjem u rukama.
Svako novo osnivanje kakvog bilo tajnog udruženja biće
također kažnjeno smrću, a ona koja danas
postoje, koja mi poznajemo i koja su nam učinila
izvjesne usluge, ukinućemo i poslaćemo ih u
daleke kontinente izvan Evrope. Tako ćemo postupiti s
onim Gojama masonima koji odveć mnogo znaju; dok oni
pak koji budu iz bilo kojih razloga pomilovani, biće
u stalnom strahu od izgnanstva.
Mi ćemo izdati zakon po kome će svi bivši učesnici tajnih
društava podležati progonstvu iz Evrope kao centra naše
uprave.
Odluke naše vlade biće definitivne i bez apelacije.
U gojskim društvima, u kojima smo posijali tako duboko
zlo korijenje nesloge a u kojima se istovremeno razvio i
obećavajući protestantizam, moguće je
ustanoviti red samo nemilosrdnim mjerama koje jasno i oštro
dokazuju vlast: ne treba gledati na žrtve koje se prinose
budućem dobru.
U postizanju dobra ma i putem prinošenja žrtava sastoji
se obaveza svake vlade, koja je svjesna toga da se ne samo
u privilegijama nego i u obavezama sastoji njen opstanak.
Glavna je stvar za stabilnost uprave učvršćenje
oreola moći, a taj se oreol postiže samo veličanstvenom
nepokolebljivošću vlasti koja bi nosila na sebi
znake neprikosnovenosti od mističkih uzroka - od Božjeg
izbora. Tako je bilo do posljednjeg doba rusko Samodržavlje
- jedini u svijetu naš ozbiljan neprijatelj, ako ne računamo
Papstvo. Sjetite se, primjera radi, kao što se sjeća
Italija, zalivena krvlju Italija, nije takla ni dlaku na
glavi Sulinoj koji je tu krv i prolio: Sula je svojom moći
bio bog u očima naroda kojeg je on namučio, a
njegov muški i hrabri povratak u Italiju stavio ga je
izvan prikosnovenosti... Narod ne dira onoga koji ga
hipnotiše svojom hrabrošću i snagom duha.
Za vrijeme prije nastanka našeg carstva mi ćemo,
naprotiv, stvoriti i umnožiti frank-masonske lože u svim zemljama svijeta, uvući ćemo u njih
sve koji mogu biti i koji već jesu istaknuti
poslanici, jer će u tim ložama mi imati glavno
obavještajno mjesto i uticajno sredstvo. Sve ove lože mi
ćemo skoncentrisati pod jednu upravu koja će
biti samo nama poznata a svim ostalima nepoznata i koja
će biti sastavljena od naših mudraca. Lože će
imati svoga predstavnika, koji će sobom prikrivati
pomenutu upravu masonstva, od
koje će
dolaziti parola i
program.
U tim ložama mi ćemo zavezati čvor svih revolucionarnih i
liberalnih elemenata. One će se sastojati iz svih društvenih
slojeva. Najskrivenije političke zamisli biće
nam poznate i potpašće pod naše rukovodstvo onog
časa kad i poniknu. Članovi tih loža biće
gotovo svi agenti međunarodne i nacionalne policije,
jer je njena služba za nas nezamjenjiva u tom pogledu što
policija može ne samo na svoj način da se obračuna
sa nepokornim nego i da prikrije naše radnje, da stvori
povode za nezadovoljstvo i tako dalje...
U tajna društva obično najradije stupaju aferisti,
karijeristi i uopšte ljudi većinom lakomisleni, sa
kojima nam neće biti teško da vodimo poslove i pomoću
njih da navijamo mehanizam mašine koju smo
projektovali... Ako se ovaj svijet uskomeša i uzbuni,
onda će to značiti da nam je bilo potrebno da ga
uzbunimo da bismo porušili njegovu odveć veliku
solidarnost. Ako u njegovoj sredini ponikne zavjera, onda
će na čelo njeno stati niko drugi do jedan od naših
najvjernijih sluga.
Prirodno je da ćemo mi, a niko drugi, povesti
masonsku akciju, jer mi znamo kuda je vodimo, znamo
krajnji cilj svakog dejstva; Goje pak ne znaju ništa, ne
znaju čak ni neposredni rezultat: Njih zadovoljava
obično trenutni račun zadovoljenja samoljublja u
izvršenju onoga što je zamišljeno, ne primjećujući
čak ni to da ni sama zamisao ne pripada njihovoj
inicijativi nego našem navođenju na dotičnu
misao....
Goje idu u lože iz radoznalosti ili u nadi da se uz
pripomoć njihovu proguraju što bliže ka bogatoj društvenoj
trpezi, a neki opet zato da bi imali mogućnost da
iznesu pred publiku svoja neostvarljiva i neosnovana maštanja:
oni žude za emocijom uspjeha i aplauzom, na kojima smo
mi vrlo izdašni. Mi im zato i dajemo taj uspijeh da bismo
se koristili samoobmanama koje odatle proističu, pri
kojoj ljudi neprimjetno usvajaju naše sugestije, ne
zazirući od njih, u punoj uvjerenosti da njihova
nepogrešnost sipa svoje misli, a da
tuđe već
ne može da prima... Vi ne možete ni da zamislite kako se
najpametniji među Gojama može dovesti do nesvjesne
naivnosti, pod uslovima samoobmane, i kako ih je u isto
vrijeme lako obeshrabriti najmanjim neuspjehom, recimo
prekidom aplauza i dovesti do ropske pokornosti, samo da
bi se uspijeh obnovio... Ukoliko naši zapostavljaju
uspjeh da bi samo sproveli svoje planove, utoliko su Goje
spremni da žrtvuju sve planove da bi se samo dočepali
uspjeha. Ta njihova psihologija znatno nam olakšava
zadatak njihova upućivanja. Ovi trgovi po izgledu
imaju ovnujske duše, a u glavama njihovim duva promaja.
Mi smo ih popeli na konjića mašte o tome da će
simbolična jedinica kolektivizma progutati ljudsku
individualnost...
Oni se još nisu snašli i razabrali i neće se
razabrati u toj misli, da je ovaj konjić očigledno
rušenje najglavnijeg zakona prirode, koja je stvorila u
samom početku stvaranja svijeta jedinicu koja ne liči
na druge, naime baš u cilju individualnosti...
Oni se još nisu snašli i razabrali i neće se
razabrati u toj misli, da je ovaj konjić očigledno
rušenje najglavnijeg zakona prirode, koja je stvorila u
samom početku stvaranja svijeta jedinicu koja ne liči
na druge, naime baš u cilju individualnosti.
Kad smo ih mogli dovesti do takvog bezumnog sljepila, nije
li to frapantno jasan dokaz koliko je um gojski čovječanski
nerazvijen u sravnjenju sa našim umom?!... To baš
poglavito i garantuje naš uspijeh.
Koliko su bili pronicljivi naši stari mudraci kad su
govorili, da za postizanje ozbiljnog cilja ne treba
prezati ni od kakvih sredstava i ne gledati na broj žrtava
koje se prinose radi tog cilja...
Mi se nismo obzirali na žrtve is sredine gojske marve,
mada smo žrtvovali i mnoge naše, ali smo im tada dali takav položaj na zemlji o kakvom oni nisu mogli sanjati.
Relativno mnogobrojne žrtve naše sačuvale su našu našu narodnost
od propasti.
Smrt je neizbježan kraj za svakoga. Bolje je da se taj
kraj primakne onima koji ometaju naš posao, nego li k
nama koji stvaramo taj posao. Mi kažnjavamo masone tako
da niko sem braće u to ne može posumnjati, šta više
ni same žrtve kazne: svi oni umiru kad je to potrebno,
reklo bi se, od normalnog odobrenja...
Znajući to, čak i braća ne smiju
protestovati. Takvim mjerama mi smo iščupali iz
sredine masonstva i sam korijen protesta protiv naših
naređenja.
Propovjedajući Gojima liberalizam
mi u isto vrijeme držimo svoj narod i naše glavne
agente u stalnoj poslušnosti.
Pod našim uticajem izvršenje gojskih zakona skraćeno je i svedeno
do minimuma. Prednost zakona podriven je liberalnim tumačenjem
uvedenim u tu sferu. U najvažnijim političkim i
principijelnim stvarima i pitanjima sudije riješavaju
onako kako im mi naredimo, vide stvari u onoj svijetlosti
kojom ih mi osvijetlimo za gojsku administraciju, naravno,
preko podmetnutih lica sa kojima mi tobož ničeg
zajedničkog nemamo, - mišljenjem novinara ili drugim
putevima.
Čak i senatori i viša administracija slijepo primaju naše savjete.
Čisto životinjski um Goja nije sposoban za analizu i posmatranje, a
još manje za predviđanje onoga čemu može
odvesti postavljanje izvjesnih pitanja.
U toj razlici u sposobnosti mišljenja izmedju Goja
i nas može se jasno vidjeti pečat izabraništva i
čovječnosti za razliku od instiktivnog, životinjskog
uma Goja. Oni vide, ali ne predviđaju i ne pronalaze
(osim samo materijalnih stvari). Iz toga se jasno vidi, da
nas je sama priroda predodredila da rukovodimo i
upravljamo svijetom.
Kada dođe vrijeme naše javne uprave, vrijeme da
manifestujemo njenu blagotvornost, mi ćemo preraditi
sva zakonodavstva, naši zakoni će biti kratki,
jasni, postojani, bez ikakvih tumačenja, tako da
će svaki biti u stanju da ih dobro i pouzdano zna.
Glavna odlika njihova biće poslušnost prema stariješinama
ispoljena do maksimuma. Tada će sve zlopupotrebe iščeznuti
usljed odgovornosti svih do jednoga
pred najvišom vlašću predstavnika vlasti.
Zloupotrebe pak vlasti koja leži niže ove posljednje
instance kažnjavaće se tako nemilosrdno da će
svaki izgubiti volju da eksperimentiše sa svojom snagom.
Mi ćemo jednako i budno motriti na svaki korak
administracije od koje zavisi kretanje državne mašine,
jer razuzdanost u njoj porađa razuzdanost svugdje: ni
jedan slučaj nezakonitosti i zloupotrebe neće
ostati primjerno nekažnjen.
Prikrivanje, solidarno gledanje kroz prste među službenicima
u administraciji - sve ovo zlo će iščeznuti
poslije prvih primjera surovog kažnjavanja.
Oreol naše vlasti zahtijeva cjelishodne, to jest surove kazne za najmanje
rušenje, radi lične koristi, njenog najvišeg prestiža.
Onaj koji postrada, ma i nesrazmjerno svojoj krivici, biće
kao vojnik koji pada na administrativnom polju u korist
vlasti, principa i zakona koji ne dopuštaju odstupanje sa
društvenog puta na lični. Na primjer: naše će
sudije znati da će oni, u želji da se pohvale glupim
milosrđem, narušiti zakon pravosuđa koji je
stvoren radi primjernog poučavanja ljudi kaznama za
istupe, a ne radi izložbe duhovnih osobina sudija. Te
osobine je umjesno pokazivati u privatnom životu, a ne na
javnom terenu koji predstavlja sobom vaspitnu osnovu
ljudskog života.
Naš sudski personal služiće najviše do 55 godina
života, prije svega zato što se starci upornije drže
predrasuda, što su manje sposobni da se pokoravaju novim
naredbama, a drugo, zato što će nam to stvoriti mogućnost
da takvom mjerom postignemo gipkost premještanja
personala koji će se time lakše saviti pod našim
pritiskom: ko zaželi da ostane na svom mjestu moraće
se slijepo pokoravati da bi to zaslužio. Uopšte, naše
sudije ćemo birati iz sredine onih koji će tvrdo
znati da njihova uloga u kažnjavanju i primjeni zakona, a
ne u maštanju o ispoljavanju liberalizma na račun državnog
vaspitnog plana, kao što to sada uobražavaju Goje...
Mjera premještanja služiće još i za slabljanje
kolektivne solidarnost među službenicima i privezaće
ih sve za interese vlade, od koje će zavisiti i
njihova sudbina. Mladi naraštaj sudija biće vaspitan
u idejama nedopuštanja takvih zloupotreba koje bi mogle
narušiti uspostavljeni red u odnosima naših podanika među
sobom.
Sada Gojske sudije čine popuštanja i gledaju kroz
prste svakojakim
zločincima nemajući pravilnu predstavu o svome
pozivu jer se sadašnji upravljači pri određivanju
sudija ne staraju da im uliju osjećaj dužnosti i
svijest o poslu koji se od njih iziskuje. Kao što životinja
pušta svoju djecu da traže plijen, tako i Goje daju
svojim podanicima lukrativna mjesta i ne misleći da
im razjasne zašto je to mjesto stvoreno. Zato i propadaju
njihove uprave same od sebe kroz dejstvo vlastite
administracije.
Neka rezultati ovih dejstava posluže kao još jedna
lekcija za našu upravu.
Mi ćemo iskorijeniti liberalizam na svim važnim
strategijskim položajima naše uprave, od kojih zavisi
vaspitanje svih potčinjenih našem društvenom
sistemu.
Na te položaje doći će samo oni koje mi budemo
vaspitali za administrativnu upravu. Na eventualnu
primjedbu da će penzionisanje starih službenika
skupo stajati državnu blagaju reći ću prije
svega, da će se njima prethodno naći privatna
služba u zamijenu za izgubljenu, a drugo, napomenuću
da će u našim rukama biti skocentrisan sav svjetski
novac, te se sljedstveno naša vlada nema zašto bojati
skupoće...
Naš apsolutizam u svemu će biti dosljedan i stoga
će naša velika volja u svakoj svojoj odredbi biti poštovana
i bez pogovora izvršavana: ona će ignorisati svako
negodovanje, svako nezadovoljstvo, iskorijenjujući
svako njihovo ispoljavanje u dejstvu primjernim kaznama.
Mi ćemo ukinuti kasaciono pravo, koje će preći
u našu iskljućivu nadležnost - u nadležnost
upravljača, jer mi ne smijemo dopustiti da se u
narodu rodi misao o tome da sudije koje smo mi postavili
mogu donositi nepravilne odluke.
Ako se pak ma šta slično dogodi, mi ćemo sami
kasirati odluku ali sa tako primjernom kaznom odmjerenom
sudiji za
nerazumijevanje svoga posla i poziva, da se slučaji
više neće ponoviti... Ponavljam, da ćemo mi
znati svaki korak naše administracije na koju samo i
treba motriti da bi narod bio “svjestan nas” i
zadovoljan nama, jer je on u pravu da traži od dobre
uprave i dobrog činovnika.
Naša će uprava imati izgled patrijahalnog očinskog
staranja našeg upravljača. Naš narod i podanici
vidjeće u njemu oca koji se brine o svakoj nevolji, o
svakom dejstvu, o svakom uzajamnom odnosu kako podanika
jednog prema drugome, tako i njih svih prema upravljaču.
Tada će oni biti toliko prožeti mišlju da im je
nemoguće biti bez tog staranja i rukovođenja,
ako žele da žive u miru i spokojstvu, da će sa
strahopoštovanjem, bliskim obožavanju, priznati samodržavlje
našeg vladara, naročito kad se uvjere da ga naši
namještenici ne zamjenjuju svojom vlašću,
nego samo slijepo izvršavaju njegova naređenja. Oni
će se radovati što smo mi sve regulisali u njihovom
životu, kao što rade pametni roditelji koji hoće da
vaspitaju svoju djecu i osjećaju dužnosti i poslušnosti.
Ti narodi su u odnosu prema tajnama naše politike vječito
nepunoljetna djeca, isto tako kao i njihove vlade.
Kao što vidite, ja zasnivam naš despotizam na pravu i dužnosti:
pravo primoravanja na izvršenje dužnosti direktna je
obaveza vlade koja je otac svojih podanika.
Ona ima pravo snažnoga zato, da se koristi njime za dobro
upućivanja čovječanstva ka prirodno određenom
stroju - poslušnosti. Sve u prirodi nalazi se u poslušnosti,
ako ne ljudima, a ono okolnostima, ili svojoj prirodi, u
svakom pak slučaju jačemu. Budimo dakle mi taj
jači radi dobra.
Mi smo dužni bez predomišljanja žrtvovati posebne ličnosti,
rušioce ustanovljenog reda, jer u primjernoj kazni zla leži
velika vaspitna uloga.
Kada car izrailjski stavi na svoju sveštenu glavu krunu
koju mu Evropa podnese, on će postati patrijarh
svijeta.
Neophodne žrtve koje on bude prinjeo usljed njihove cjelishodnosti nikada
neće dostići onu cifru žrtava koje su prinjeli
u toku vijekova grandomanija i nadmetanje gojskih vlada i
vladara.
Naš car će se nalaziti u stalnom kontaktu sa
narodom i govoriće mu sa tribine besjede koje će
talasi glasova raznositi odmah po cijelom svijetu.
|